Izgubio viziju gledajući televiziju!

toni.bilincic RSS / 28.03.2009. u 00:13

Mnogi su mislili da idealan posao ne postoji, sve dok mene nisu upoznali. Svako od njih je imao naizgled jednako težak posao; dosadan, naporan, neperspektivan, nedovoljno plaćen za uloženi trud, sa svim osobinama posla koji im stvara osećaj stagnacije, zasićenja, socijalne utrnulosti, potpune predanosti, preterane zauzetosti, itd. Nijedna priča sa tom temom nije pričana bez podsećanja na to da svaki posao ima svoje dobre i loše strane, da je sve relativno i individualno, da ljudi imaju različite pragove umeća i htenja. Svaka od tih priča se uvek završavala isto - svaki tuđi posao nam je i dalje izgledao lakši, lepši i bolji od našeg. Pogotovo besposlenima! Nekome reći da ti je posao da gledaš televiziju zvučalo je irealno i fantastično!

Mnogi su mi govorili: "Blago tebi, ti po ceo dan gledaš TV, najapdejtovaniji si - ti si mobilna sveznajuća baza svežih informacija. Ako imaš dobru memoriju onda si šetajuća arhiva. Ti koštaš, ti svima trebaš, svi bi kliknuli u tvoju tražilicu - od političara, preko poljoprivrednika, menadžera i trgovca, do privatnog lekara, mesara i bankara. Ti si interesantan i studentima, budućim mamama, školarcima i penzionerima. I oni koje ne interesuje ništa kod tebe bi pronašli nešto. Za sve što nije bilo na televiziji može se reći da skoro nije ni bilo, a ono što skoro nije ni bilo nikoga ni ne interesuje. Ti znaš sve što je bilo, a većinu ljudi oko tebe to interesuje. Ti si otkrovenje mog poslovnog prosvetljenja - želim da radim kao gledalac televizije i da zarađujem pare!".

Ako ti je posao da gledaš televiziju to ne mora da znači da si zbog toga najsrećniji čovek na svetu. Možda je baš suprotno! Kada bih u to vreme odgovorio da radim u Agenciji za monitoring i analizu medija, sagovornikova mimika lica je skoro uvek sasvim jasno oslikavala nesvesni momenat zadivljenosti zvučnošću te nove profesije, što je za mene stvaralo obavezu da odmah podsetim da "nije zlato sve što sija"; kako bih, valjda, tako sebi olakšao poslovne tegobe. Možda je trebalo da se ponašam kao da je to ustvari idealan posao, da ga uzdižem, da time tuđu očaranost učinim još većom, da se zbog toga pravim bitan i važan, da si na tuđem neznanju dižem cenu, jer baš dobro zvuči, ali "ne prija sve što zlatno sija" i "nemoj se navući na sve što dobro zvuči".

Pregledanjem snimljenog materijala naučite kompletan TV program napamet. Sve emisije su vam u malom prstu. Prema voditeljima i spikerima osećate najbliskiji odnos koji je u stvarnosti toliko iskrivljen da biste ih olako pozdravili na ulici. Osećate kao da se znate "sto godina" i da biste imali o čemu da razgovarate, bez imalo stida da joj/mu, npr, pohvalite novu frizuru koja je bolja nego juče - a ustvari se upšte ne poznajete. Vi postanete njihov veliki brat. Svakodnevno motrite na ono što oni rade, prepoznajete njihovu garderobu i sve moguće kombinacije, prepoznajete ih po boji glasa, počinjete da primećujete "na koju nogu su ustali" i da vodite evidenciju ko je i kada napravio neku grešku, rekao neku glupost i sl. Svaki njihov lapsus, svaku radosnu i tužnu vest na neki način podelite sa njima, jer, svakodnevno ih gledate u oči i slušate. Već ih toliko monitoringujete da ste ih iskategorisali po stručnosti, opštem znanju, visprenosti, zainteresovanosti, talentu i šarmu i grupisali po raznim stavkama. Jednostavno, kompletna TV medijska slika vam je u glavi, a poznavajujući srpske medije može Vam biti jasno kako je toj glavi nakon duže opterećenosti. Posao vam je da nekome prenesete ko, šta, kada, gde i na koji način je rekao na televiziji nešto o interesnoj temi. Zvuči kao novinar, ali nije.

Ovaj posao ne izgleda onako kako ste ga vi verovatno već zamislili. Nema fotelje sa daljinskim upravljačem, niti momenata u kojima vas ništa ne zanima od ponuđenog TV programa, kao ni vremena za ikakvo gleduckanje programa. Program se ne gleda na televizoru, nego na monitoru kompjutera, u posebnom kompjuterskom programu sa posebnim načinom pregledanja snimljenog materijala. Pregledanje televizijskog programa ne zvuči tako dobro kao gledanje, zar ne?

Gledanje televizije kod kuće najčešće znači opuštanje uz neki film, omiljenu seriju, vesti, emisije zabavnog karaktera... Toga nema u ovom poslu. Zadržavanje na reklamnim blokovima je bilo minimalno, inače bi nekom od labilnijih tadašnjih kolega svašta moglo da padne na pamet.

Nakon nekog vremena bavljenja ovim poslom ceo svet počinje da vam liči na ključne reči. Vidite samo ono što je nekome napisano na majici, jakni, kačketu, šalu, koži... Čujete samo ono na šta se izdresirate da čujete i ono što će vam platiti da čujete. Sve što neko govori, a vi slušate, ne donosi vam nikakvu poruku ili zaključak, jer vi ne slušate vesti, vi nemate vremena za to, zanimaju vas samo ključne reči na osnovu kojih ćete što brže zadovoljiti šefa i klijenta. Vodite računa o vama bitnim ključnim rečima, one manje bitne pamtite jer su tu, dok sve ostale reči ni ne čujete. Pamtite reči i teme, ali ne i rečenice. Posao vam je da prepoznate određenu temu i prosledite je na određenu adresu. Sve vesti su za vas ključne reči. Tako brzo slušate, gledate i motate snimak da za desetak subotnjih sati stignete da pogledate skoro sve vesti tog dana, u svim terminima emitovanja, na svim bitnim srpskim televizijama, skoro sve jutarnje programe, sve poljoprivredne emisije i ostale emisijice, pritom znate sadržaj skoro svake te emisije, sve goste, sve spikere, sve teme, sve reakcije, skoro sve što se moglo videti tog dana na televiziji u Srbiji. To Vam je wow?! Posle tog celodnevnog posla potpuno ste sluđeni od brzine i količine informacija koje ste čuli i onoga što ste videli, da prosto ne znate šta je danas bilo na TV-u.

Da biste nešto zapravo dobro čuli, videli i pročitali potrebna vam je koncentracija. Ako to radite svakog dana, po ceo dan, onda je potrebno da ste non-stop potpuno koncentrisani. Ako nešto niste dobro čuli ili videli vratićete se unazad i potrošiti vreme za taj posao koje ste već potrošili. Ili ostajete duže na poslu, ili nećete dobro obaviti posao. S obzirom na to da se ceo proces rada zasniva na gledanju i slušanju, verovatnoća da niste sigurni da li ste nešto dobro čuli ili videli, ili niste uopšte, je ogromna, jer gleduckanje ne postoji - to nije državni biznis.

Da li Vam je ikada "upadalo u oko" kada neki gost u nekoj TV emisiji pije vodu iz čaše koja stoji na stolu u studiju. Da li ste nekada primetili da neki voditeljski par nije u dobrim kolegijalnim odnosima i da se to jasno primeti, da li ste nekada videli ogromne podočnjake kod spikera u prvim jutarnjim vestima uz sricanje reči, da li ste primetili da određeni spiker ili voditelj stalno govori sumlja umesto sumnja, helihopter umesto helikopter, "u vezi čega" umesto "u vezi sa"... Iako vas ne zanima, uvek znate kada je koji voditelj na bolovanju, kada je bio na zimovanju i letovanju, kada je koja spikerka trudna, itd.

Gledajući svakodnevno televiziju shvatite da su TV voditelji, spikeri i oni koji se često pojavljuju na TV-u ustvari učesnici jednog velikog brata. Non-stop gledaš šta rade, šta pričaju i o kome, i te informacije prikupljaš i prodaješ. Neki od njih su vam simpatični, imate omiljene, neki vas nerviraju zbog raznoraznih stvari, neki do te mere da počnete da prikupljate sve njene ili njegove izrečene gluposti i oblike lošeg ponašanja. Tako sam ja tronedeljnim prikupljanjem nebuloza jedne te iste osobe jednim potezom kompjuterskog programa napravio dvominutnu video komediju, tačnije presek jednog voditeljskog angažmana, koji biste kao urednik morali da platite - postavio taj dvominutni snimak na YouTube i jednog jutra mi je iznenada zazvonio telefon.

Kreativac bi i ono malo slobodnog vremena koje ima zbog preokupiranosti poslom iskoristio za neke aktivnosti koje su u vezi sa poslom. Tako sam ja osnovao grupu na Fejsbuku, "Društvo koje mrzi mešanje reči je l' i jer", gde sam aploudovao raznorazne TV-priloge, isečke i reportaže o jeziku i ne-pismenosti u Srbiji. Prikupio sam mnoštvo snimaka raznoraznih javnih, anonimnih i slučajnih ličnosti koje su se pojavile na TV-u na kojima se vidi kako svi piju vodu, koja po difoltu stoji u svakom TV ili radijskom studiju. Dobra ludorija za neku VotrVotr reklamu. Aktivistima sam slao raznorazne snimke koji bi doprineli, i kako bih na taj način pomogao,  njihovim aktivnostima, drugarima snimke njihovih gostovanja na TV-u, ponekad grupi prijatelja neki snimak nečije gluposti, da ih nasmejem. Otvorio sam i stranicu na YouTube-u gde sam aploudovao samo delić od onih stvari koje sam prikupljao dve godine. Malo bolesno, a?

Nema puno ljudi koji su se bavili ovim poslom. To bi bio odličan posao da se radi onoliko koliko je psihički normalno. Sve preko toga je uništavanje. Ovakva uslužna novotarija treba današnjim poslovnjacima - a gde su poslovni ljudi tu su i pare. Neverovatno zvuči kada kažem da je posao dosadan, ali je to neprimetno pored činjenice da je vrlo stresan, odgovoran i naporan. Prekovremeni rad te dovodi do leš kategorije. Obavljanje ove delatnosti u Srbiji stvara nova prijateljstva sa oftalmolozima, kiropraktičarima, defektolozima i psiholozima. Pravu sliku ovog posla u Srbiji ćete dobiti ako sve ovo što ste pročitali uramite u srpski ram.

Ako ste ovo pročitali dok ste na poslu, onda verovatno imate idealniji posao od ovoga o kojem ste čitali, iako ste na početku možda mislili drugačije. Dok gledate i slušate televiziju, čitate tekst u kajronu i tekst na ekranu, nikada nemate vremena da posetite neki blog, a vi ste se na mom blogu zadržali već dosta dugo. Ako ne čitate dok ste na poslu to može da znači da imate dobar posao, jer imate slobodnog vremena. Onaj ko nema posao, verovatno ovo nije ni pročitao, jer je negde i traži ga. Ako ga traži putem interneta ili mu ne treba posao, nego možda samo hobi, i pročitao je ovaj tekst, ponudio bih mu da nađe svoje mesto u pronalaženju moje izgubljene vizije, koja je nestala zbog preteranog gledanja televizije.

ty 



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

goodwillhunter goodwillhunter 12:37 28.03.2009

vizija bez televizije

dear TY,

Super ti je blog i zapazanje. To me je podsetilo na moju prijateljicu koja se bavi grafickim dizajnom i koja, svih ovih godina, bez obzira na neprikosnoveni talenat ne moze da objasni ljudima koji joj dolaze zbog posla zasto i kako ona radi taj posao i vrlo cesto, ti ljudi ne postuju rad za kompjuterom, u stolici, smatrajuci ga lakim i opustenim. Usput joj jedan od klijenta kaze ..."ma daj, uradi to, to je tri klika misem"....i naravno, posto su to u glavi njegovoj ta veoma laka tri klika misem, onda to i ne kosta vise od verovatno 3 pare...I tu onda covek definitivno dodje do tog problema - vredi li? Vredi li vizija, vredi li para, vredi li uopte....Sedenjem za racunarom, pocinjes da pustas stomak - jer nemas vremena da se hranis zdravo, ne setas, ne vezbas...pocinjes da gubis vid, jer svako fokusirano buljenje u ma kako dobar ekran, sigurno ostecuje vid..o kiropraksi ne moram da pricam, vise puta su me do sada otkocili, nekad lakse, nekad onako ruzno uz blokade...i cak da ti to plate kao mnogo puta klik misem, opet ti dzaba, jer si izgubio sebe - tj. svoju viziju, ako je imas. Covek bez vizije ti je kao riba bez dobrih sisa...radi posao, ali nekako, ne lozi dovoljno...mislim, zivis, ali gde je strast i popala?

Da sam uspesan poslovni covek i da imam viska novaca, a da sam usput jos i malo narcisoidan (nismo li svi?), sigurno bih te angazovao da gledas u taj isti tv i vodis racuna o svemu onome sto radim - unajmio bih te izmedju ostalog da mi radis upravo tu vrstu statistike - kako zivim, kako izgledam , sta pricam, kada sam manje, kada vise lud...i time bih se optimalizovao u poslu koji radim.

Nadam se da ce ovaj tvoj blog stici upravo na takvu jednu adresu, jer ti ja iskreno zelim da se bavis managementom - ili sto bi jedna moja prijateljica rekla 'mindzamintom' upravo u toj vrsti posla, jer si ga giljanjem naucio, a da novi, mladi TY kliperi gledaju u televiziju, dok ne dobiju viziju :) SRETNO!
toni.bilincic toni.bilincic 21:57 28.03.2009

Re: vizija bez televizije

Thanks! :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana