Ubica se smeska

raven777 RSS / 30.03.2009. u 01:07

Ako vam imena Doug Padilla, Mati Vanio, Salvatore Antibo i npr. Alberto Cova ne znače ništa, to je sasvim u redu. Tako nešto niko ne bi trebao pamtiti, to što ih ja pamtim, ne znači ništa, jer obično pamtim takve gluposti, a ono što bih možda trebao pamtiti zaboravljam. Objasniću vam ko su ti tipovi, no pre toga ću sebi pokušati dozvati jedno drugo, pomalo krnje, sjećanje.

Ima tome kusur godina, stajali smo na obali, ona i ja, i ja sam tad dobio pomorandžu. Ona me je gledala, Bog zna šta je sadržavao taj pogled, ali u njemu nije ni prekora ni mržnje ni besa, samo možda malo tuge. Ne znam šta je sadržavao moj pogled, ali ja sam zavitlao pomorandžu i bacio je na stenu. Pomorandža se rasprsla na steni, i do dana današnjeg , to je jedna od najružnijih stvari koju sam napravio u životu. Možete reći da ako je bačena pomorandža jedna od najmučnijih uspomena koju imate, da vam savest može biti mirna, možda, ako znate što je bilo sadržano u toj rasprsnutoj narandži. Ali ja više ne znam, i zato je ta narandža tako opasna.

Ona je otišla tada, ne zbog naradže, svakako ne zbog narandže, ali ja se ne mogu setiti zbog čega. Sve je prekrila ta narandža koja se rasprskava na steni, mogao bih nabrojati hiljadu i jedan razlog zašto je ta narandža bitna, ali ga ne mogu dozvati u sećanje. Bitno, kao što rekoh, zaboravljam.

Petar Pan se nije mogao setiti imena Kapetana Kuke. Nikad ne pamtim imena ljudi kojih ubijem. Danas bi s takvom izjavom završio u Haagu, a ne u bajci. Ništa nije teže dozvati od ubijene uspomene.

Ovi momci ispočetka, ta čudna imena , to su trkači na duge staze , na 5.000 i 10.000 metara, s početka osamdesetih godina. Možda neki od njih nikad nisu trčali zajedno, ali svi oni u mom sećanju trče jednu veliku i važnu trku. Pri čemu je sasvim nebitno, ko je od njih pobeđivao, ako neko uopšte jeste.

Imam negde pet godina, i u našoj kući sedimo na krevetu otac i ja gledamo televizor, onaj sa stabilizatorom, onaj kojem treba 10 minuta da se zagreje i počne da radi, i onaj na kojem uvek nešto zuji, na kojem je slika savijena u uglovima i na kojem glas komentatora zvuči kao vapaj umirućeg. Gledamo zajedno atletski miting u Helsinkiju, jedne letnje noći, i stvar je neobično važna, kao da se upravo događa neka akcija Raf-a ili neki teroristi opet uzimaju neke taoce, pa ipak iako nema tu nikakve takve dramatike, nego samo gomila atletičara, oči jednog dečaka prikovane su u taj ekran.

Ima li nebitnijeg sećanja od ovoga? Ali ipak ja promatram važno svog oca kako gleda tu trku, i ja jednako tako intenzivno buljim u svet u kojem se Padilla, Vainio, Antibo i ostali jedva naziru, ali oni će od sad zauvek trčati tu trku, tako neobično važnu. Ta davna letnja noć i taj  miting postaju jedna od najlepših uspomena u mom životu, sećam se baš svega -smirenosti oca, zujavog televizora, mirisa sobe, zvukova, do posljednjeg detalja. Zašto to pamtim a ne druge stvari,npr. one zbog kojih je godinama kasnije narandža poletela u stenu, kao što rekoh, ne znam.

Ili neki dan uzimam knjigu koju sam, ne tako davno, dobio na poklon s posvetom. Na knjizi je pisalo, uveren sam u to, jednom je tamo, u toj posveti pisalo za mog P. Međutim otvaram knjigu, pogledam i na njoj piše samo za P. Ono mog se negde izgubilo, ne nisam pritom samo umislio da je to ikad tamo pisalo, pisalo je, ali sad ga više nema, kunem se da ga više nema, a ja ga nisam precrtao korektorom u nekom trenutku pomračenja.

Šta će mi trenuci pomračenja, uz ovakva izbrisana sećanja. 


I buljim u u to posvetu, i da ga jebeš, nema tog prisvojnog prideva, iako bi po svojoj logici trebao tamo biti. I odjednom mi se to učini sasvim logično. Jednostavno svet za mog P. se pretvorio u narandžu na steni, nešto što se jednom događalo, ali su ga moji emocionalni moljci pojeli i ispraznili sav sadržaj koji bi mogao staviti u reč mog. Ostalo je samo za P, a taj svet već poznajem, nekako mi je logičan i poznat, i s njim nemam problema u sećanju, moljci ipak ne mogu pojesti baš sve, ostave ti barem jedno slovo i razmrskanu narandžu.

Samo mali broj stvari sačuvaš u sećanju, sve druge pretvoriš u niz postepenih, ali sigurnih, umiranja. Na kraju si zbir svega što ostane iza svakog tog malog nestanka, nekad ne više od narandže na steni, ili senke dugoprugaša na starom televizoru. Emocionalni moljci nisu čuvari nego žderači sećanja, i zato su tako efikasni.

Uvek kažemo nikad nećemo zaboraviti i uvek, naravno, zaboravimo. Ne pokušavam se više setiti, niti doznati koje je sećanje sakrila narandža na steni, iako je možda bilo bitno, kao što i ne znam gde je nestala reč mog u onoj posveti.

Umesto tog, dozivam sećanje u kojem se privinem uz oca i gledam miting u kojoj Padilla, Vainio, Cova i ostali trče svoju večnu utrku. Dobra je to trka. Uzaludna, kao i sam život uostalom, ali je jedan dečak gleda s uverenjem , da ti se u tom životu, baš ništa važnije od te trke, nikad više neće ni dogoditi. 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana