8 - 18. aprila 1999.

Dnevničke bilješke, 5. dio

8. travnja 1999 (četvrtak)

Prije četiri dana, 4. 4., u London je umro Vane Ivanović. Znao sam da je bolestan, ali me je ta vijest ipak nekako iznenadila i veoma rastužila. Poslao sam cvijeće i telegram. Dejan kaže da u zadnja dva tjedna nije bio pri svijesti, pa nije ni znao što se događa. Njegova se smrt poklapa s krajem Jugoslavije, kao što se i rođenje, nekako, poklapalo s njenim nastankom. Dobro se sjećam ručkova s njim. Bio je otvoren, duhovit, inspirativan, vrlo tolerantan. Bio mi je jako drag.

Bombardiranje Srbije se nastavlja, i nitko ne može reći kad će to prestati, ni koji su krajnji ciljevi. Milošević nije popustio, a ljudi i dalje stoje na mostovima u nadi da će zaustaviti daljnje napade. Golema sila izlila se na Srbiju i Crnu Goru. Ruše se mostovi, zgrade, kasarne, putevi, rafinerije, tvornice. Ljudi odlaze iz svojih domova u kolonama. Stvara se atmosfera u kojoj će kopnena ofanziva biti jedina moguća opcija. Događaji se antidatiraju. Što je bilo kasnije, prikazuje se kao uzrok. Primjerice, izgleda kao da je NATO intervenirao upravo da bi zaštitio izbjeglice, a ne pita se nisu li te izbjegličke kolone i nastale kao posljedica rata i napada iz zraka (od strane NATO-a) i s kopna (od strane jugoslavenske vojske i srpske policije). Sve je oštrija propaganda - na obje strane. Madeleine Albright izjavila da ne vjeruje da će Milošević ikad više biti partner Zapadu, a srpska radio-televizija zove Solanu „američkim đubretom", a vođu KLA - „secikesom Thachijem". (Šta je „secikesa"? Štagod da je - ne zvuči kao kompliment.)

Razgovarao s M. i R. Zgroženi su intervencijom. „Mi koji smo bili protiv Miloševića zapravo smo najveće žrtve svega ovoga", kaže on. Sad se i Dragan Veselinov, a navodno i Nenad Čanak, prijavio u vojsku. To pokazuje koliko je nepodnošljiva sadašnja situacija.

Na sve se to u Zagrebu gleda s nekom vrstom prividne ravnodušnosti, ispod koje ipak ima i malo bojazni da bi se sukob mogao „prebaciti i na ovu stranu granice". Istodobno, mnogi su vrlo zadovoljni zbog bombardiranja. E. kaže da su u njenoj bolnici mnoge medicinske sestre, liječnici i pacijenti slavili poslije svakih vijesti o bombardiranju. Do mene ne dopire to slavljeničko raspoloženje, no to ne znači da ga nema. Tuđman se, izgleda, postavio razumnije od gotovo svih, možda i zato što se boji da bi on mogao biti sljedeća meta. Čak i ako to ne bude slučaj - a vjerujem da neće biti, jer je ipak u prilično čvrstom zagrljaju s Amerikancima - prisustvo NATO trupa u neposrednoj blizini bit će mu stalna prijetnja. Pitanje je hoće li NATO stati ako sruši Miloševića ili dovede do potpunog sloma Srbije, ili će pokušati ići dalje od Srbije, i čak objediniti sva krizna područja pod nekim „visokim komesarom". To vjerojatno ne znaju ni sami Amerikanci, ali se Tuđman vjerojatno pribojava takvog mogućeg ishoda.

Rusi oklijevaju, i osim diplomatskih inicijativa i verbalnih protesta ne poduzimaju ništa konkretno. Tako će, vjerojatno, i ostati. Jedino stvarno iznenađenje je upornost kojim ljudi u samoj Srbiji pružaju otpor. Hoće li ih bombe slomiti?

Slušam ovih dana izjave ljudi s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Njihovo je ponašanje sramotno. Caratan izjavljuje da se fašizam u Srbiji mora potpuno poraziti, a to je moguće jedino bombama. Jedan drugi akademik je, navodno (kaže M.) izjavio da Srbiju treba baciti na koljena. Svi duvaju u isti rog.

Sjedim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, koju i dalje zovem NSB, a ne NSK, po starom običaju. Puno ljudi oko mene. Čitaju novine iz 1905, 1908... Zgodno. Udobno. Sigurno.

 14. travnja 1999. (srijeda)

Kaže G. da se Hrvati vesele svemu što se događa u Srbiji, bez obzira što se događa. „Kad Amerikanci bombardiraju, Hrvati su oduševljeni. Kad Srbi sruše F-117A, Hrvati se vesele. Kad istjeruju Albance, isto tako. Jer, kad bi oni mogli, oni bi isto bombardirali Srbiju, rušili američke avione i izbacivali Albance."

Kaže I. jutros da je Hrvatska jedina zemlja u kojoj Srbi nisu protestirali protiv NATO napada na Srbiju. S obzirom na situaciju u kojoj su, to je donekle razumljivo. Zapravo, možda čak i više nego razumljivo.

V. kaže da je Tuđman u kritičnom stanju, da su mu ostala možda još možda dva mjeseca života. Kaže da su se Budiša i Račan dogovorili da Budiša bude kandidat za predsjednika Republike, a Račan za predsjednika Sabora (!). On kaže da se tom nagodbom, Tomca želi eliminirati iz hrvatske politike, budući da nijedan od njih dvojice - Račan i Budiša - ne žele da im on preuzme Tuđmanove glasače. Tonino Picula bi bio ministar vanjskih poslova. V. kaže da je ekonomsko stanje katastrofalno, te će završiti u totalnom kolapsu.

Vraćam se u London. Čeka me gomila novina, koje je J. spremao za mene. Napisao je neki tekst za grčke novine, potpuno prosrpski.

F. kaže da je javno mnijenje ovdje bilo u priličnoj mjeri protiv rata, ali da se to izmijenilo kad su mediji počeli pokazivati kolone Albanaca s Kosova, odnosno - novih prognanika. Vidio sam to i na televizijskom programu Newsnight. Prikazani su i masakri koji su se dogodili prošle godine, s porukom - nisu NATO-ovi avioni, nego Srbi protjerali te ljude. Ali, novine su ipak u većoj mjeri uravnotežene. Mnogo je tekstova koji su vrlo kritični prema NATO-u, a posebno prema Americi. Krive ih iz više razloga. Jedno je - nedostatak jasne strategije, naročito „izlazne strategije" u sadašnjoj situaciji. Drugo - zbog krive procjene da će se Milošević povući, ili da će se slomiti već na početku bombardiranja. Treće, zbog pokušaja da prikriju važne informacije, npr. bombardiranje civilnih izbjeglica u konvojima. NATO je nedavno ubio 75 ljudi u jednom takvom konvoju, a potom je odbijao prihvatiti da su pogriješili u odabiru mete. Tek kasnije su priznali „grešku". Četvrto, tvrdi se da je ova akcija zapravo samo učvrstila Miloševićevu vlast.

Britansku vladu kritiziraju zbog toga što: a) poslušnički slijedi Washington, ne vodeće računa o britanskim interesima, b) kritizira neke britanske novinare, a naročito Johna Simpsona. Britanska državna propaganda je otišla daleko u toj kritici - i to podjednako ministarstvo obrane kao i ministarstvo vanjskih poslova, kojeg vodi Robin Cook. I općenito, koriste se pojmovi koji su nečuveno snažni: za Miloševića se, recimo, kaže da je „fašist", a na Kosovu da je počinio „genocid". Naziva ga se „tiraninom" i „ratnim zločincem". Koristi se i taktika izmišljanja vijesti, kad nema novih. Primjerice, tvrdilo se da su neki albanski politički lideri ubijeni, da je Milošević kupio kuće u inozemstvu, da su na Kosovu boravili Arkan i Ratko Mladić, itd. Ponekad te vijesti izgledaju vrlo nezgrapno, budući da se oslanjaju na potpuno neutvrđene izvore, pa izgleda kao i da je novinarima neugodno da ih čitaju. Najčešće ih objave, ali potom odmah demantiraju, u stilu: nitko nije siguran u te vijesti, sve su to možda rekla-kazala stvari, i slično. Tim Marshall je prije nekoliko dana demantirao da je Arkan na Kosovu. „Svakodnevno ga viđam u beogradskim kafanama, a ponekad i na mostovima", rekao je on.

Neki tekstovi u novinama upozoravaju da Milošević, zapravo, ima političku inicijativu, dok oni koji ga napadaju ne poduzimaju ništa na političkom polju. Primjerice, Milošević je nedavno razgovarao s Rugovom, ponudio je savez Rusiji i Bjelorusiji, predlagao prekid rata, itd. Sve je to možda fiktivno, ali ipak - inicijativa je na njegovoj strani. Mogućnost da se - makar i fiktivno - prihvati „sporazum" iz Rambouilleta, za sada je minimalna.

B. kaže da je prvi puta nakon dugog vremena „ponosan što je Srbin", zbog te silne volje da se odupre diktatu, ma od kud dolazio.

Clinton je zatražio još četiri milijarde dolara za financiranje rata, a počelo se govoriti i o zemnoj ofanzivi, koja bi - navodno - tražila oko 80,000 vojnika. Mediji danas javljaju da NATO trenira KLA u Albaniji, no da im jugoslavenska vojska ne dopušta ulaz na jugoslavenski teritorij. To bi značilo da je ona i dalje u stanju kontrolirati granicu - nakon toliko dugog bombardiranja. Vidio sam snimke na njemačkoj televiziji: naoružani Albanci koji se spremaju za ulazak na Kosovo, i u međuvremenu vježbaju u Albaniji, pod američkim zapovjedništvu. Reporter je čak rekao da je među njima i puno Albanaca iz dijaspore, iz cijelog svijeta.

Sreo se sinoć s D, starom znanicom iz Zagreba, koja je ovdje još valjda 1991 ili 1992. zatražila politički azil. Kaže da su joj Englezi toliko dosadili, da bi bila u stanju sve oprostiti čak i jednom Braci V., kojeg su svi na televiziji mrzili jer je svima ličio na doušnika. „Što sam više tu, to nas više volim", kaže, misleći na „nas", „odatle"...

18. travnja 1999. (nedjelja)

Jedna pravnica (navode joj puno ime i prezime) koja je protjerana s Kosova, opisuje u današnjem The  Sunday  Timesu što joj se dogodilo prilikom 'posjete' jedne od srpskih paravojnih formacija:

'Srbi su me skinuli do gola pred mojom majkom i djecom. Cijelo su to vrijeme vikali na djecu: Zašto ne govorite srpski? Morala sam stajati gola pred vojnicima dok su provocirali i dobacivali mi. Bila sam potpuno prestrašena zbog onoga što se moglo dogoditi mojoj kćeri. Ne bi si mogla oprostiti ako bi se njoj dogodilo nešto loše. Potpuno su nas uništili - fizički i psihički. Kad su vojnici napokon otišli negdje nakon 2.30 ujutro, bili smo uništeni. Tog smo jutra otišli.'

(nastavlja se 1. aprila)