Autor: Miroslav Janković
Javna rasprava o reformi medijskih zakona dobila je poslednjih meseci pozitivan zamah kroz sve veći broj foruma na kojima se vodi debata o neophodnosti promene medijske politike u Srbiji. Verujem da nije teško pogoditi da se u većini slučajeva dijalog na ovu temu svodi na zaustavljenu privatizaciju medija i kontradiktornosti koje su tim povodom nastale između Zakona o javnom informisanju i Zakona o radiodifuziji sa jedne i Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o glavnom gradu sa druge strane. Ovim tekstom iznosim činjenice o pomenutim kontradiktornostima formulisane kroz pet teza.
Teza broj 1 - Ambijent u kome bi nezavisni mediji trebalo da egzistiraju
Samo ekonomski nezavisni mediji mogu imati mogućnost odupiranja političkim uticajima i kreiranja nezavisne uređivačke politike. Jedino takvi mediji mogu uspešno ostvarivati ciljeve zbog kojih i postoje, a to su objektivno informisanje javnosti i zaštita javnog interesa Sve dok država finansira medije i bira rukovodeće kadrove oni neće imati snage da se odupru snažnoj potrebi političara da uređuju izveštavanje medija u skladu sa svojim političkim afinitetima. Siguran dam da sa racionalnog i objektivnog stanovišta postoji opšti konsenzus da su pluralizam medija i pluralizam gledišta nesporni principi demokratskih medijskih sistema. Tamo gde je država vlasnik medija ovih pluralizama nema, i neće ih ni biti.
Teza broj 2 - Medijska politika Srbije nakon pada režima 2000-te godine
Prilikom promene režima 2000-te godine osnovno načelo reforme medijskog sistema, kao jednog od ključnih elemenata u demokratskoj reformi čitavog društva, bilo je transformacija državne nacionalne televizije u javni servis te privatizacija preostalih medija koji se nalaze u državnoj svojini. Ovaj suštinski zahtev formulisan je u Zakonu o javnom informisanju iz 2003-e godine i Zakonu o radiodifuziji iz 2002-e godine. Prvim je predviđeno da osnivači medija ne mogu biti država i teritorijalna autonomija kao ni druga tela koja su u pretežnom delu u državnoj svojini ili se pretežno finansiraju iz javnih prihoda. Drugi je naložio da se sve radio i televizijske stanice osnovane od strane države moraju privatizovati do 31. decembra 2007. godine.
Teza broj 3 - Promene medijske politike u Srbiji iz 2007-e godine
Četiri dana pre isteka roka za privatizaciju državnih medija, tačnije 27-og decembra, Vlada Republike Srbije donosi Zaključak o prekidu privatizacije radio i televizijskih stanica koji emituju programe na jezicima nacionalnih manjina. Dva dana pre isteka roka za privatizaciju Narodna skupština Republike Srbije usvaja Zakon o lokalnoj samoupravi kojim se predviđa da opštine mogu osnivati televizijske i radio stanice radi izveštavanja na jezicima nacionalnih manjina i Zakon o glavnom gradu kojim se Beogradu daje mogućnost da na svojoj teritoriji osniva sva sredstva javnog informisanja. Donošenjem ova dva zakona i Zaključkom Vlade koji su u potpunoj konceptnoj kontradiktornosti sa tada relevantnim medijskim zakonima, privatizacija medija je formalno-pravno zaustavljena.
Teza broj 4 - Komunikacija i koordinacija između ministarstava prilikom donošenja spornih zakona
Predstavnici Ministarstva kulture su izjavili da prilikom usvajanja zakona o lokalnoj samoupravi i glavnom gradu to ministarstvo niko nije konsultovao u vezi odredaba koje se tiču medija i koje su kasnije potpuno izmenile medijsku sliku Srbije. Po njihovim rečima uobičajena procedura kada se usvaja neki novi zakon kojim se bitno menja pravni režim nad oblastima koje su u nadležnosti drugih ministarstava je da ta druga ministarstva budu konsultovana kako ne bi došlo do kontradiktornosti. Slična situacija događa se i sa Predlogom zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina koji im daje mogućnost da osnivaju medije kao i mogućnost da autonomna pokrajina i lokalna samouprava prenose na njih vlasnička prava nad medijima. Na pitanje da li su do sada pitani za mišljenje povodom ovog predloga, predstavnici ministarstva kulture dali su negativan odgovor.
Teza broj 5 - Vladini razlozi za zaustavljanje privatizacije medija
Opravdanje za zaustavljanje privatizacije medija pronađeno je u zaštiti nivoa dostignutih prava manjina, odnosno sumnje da bi privatizacija manjinskih medija dovela do njihovog gašenja. Ovde se moraju pomenuti dve stvari. Prva, da pripadnici nacionalnih manjina imaju neotuđivo pravo da budu informisani na maternjem jeziku i da se nivo stečenih ljudskih prava nikako ne sme smanjivati. Druga, da je ovo pravo i pre zaustavljanja medijske privatizacije bilo zaštićeno na način koji ne podrazumeva državno vlasništvo nad medijima. Primera radi, javni servisi imaju obavezu da obezbede zadovoljavanje potreba pripadnika nacionalnih manjina kroz emitovanje programa na njihovim maternjim jezicima i pismima. Pored toga, državni organi su dužni da obezbede deo sredstava ili drugih uslova za rad javnih glasila na jezicima nacionalnih manjina i etničkih zajednica radi ostvarivanja njihovog prava na informisanje na sopstvenom jeziku.
U celoj ovoj zbrci mene najviše interesuje da li je medijska privatizacija u Srbiji zaustavljena zbog zaista plemenitog cilja kao što je to očuvanje i unapređenje manjiskih prava ili je zapravo reč o nastojanju da se zadrže mehanizmi kontrole nad medijima i da se novac poreskih obveznika koristi za promociju političkih interesa vladajućih struktura.