Putovanja

Pariz u brojevima (4)

Ivana Knežević RSS / 01.04.2009. u 18:00

Nedelja - 4. dan

U nasoj zgradi povremeno sretnemo druge stanare, permanentne, ili privremene kao nas dve. Svi ce reci ‘bon jour', makar da pricaju na telefonu, otkljucavaju vrata i balansiraju jos tri stvari, sve istovremeno. U zgradi u kojoj smo permanentni stanari, pola sveta dalje od Pariza, ljudi sve redje kazu ‘hello' cak i kad udju u lift sa nama. Mnogi se polu-okrenu na drugu stranu, da izbegnu i slucajni kontakt ocima ili recima, kao da to vec nije dovoljno tuzno. Nije uvek bilo tako. Ranije je u zgradi bilo vise starijih ali mnogih od njih vise nema, i sada je sve vise mladjih ljudi. Oni su evidentno proizvod autisticnog postmodernog drustva, a jedan muskarac na nasem spratu je zalosna ilustracija i verovatno bas to - autistican; visok i jak on se prosto stisne u sebe da nikoga ne vidi, i niko njega ne vidi. Kad sam nedavno izasla iz lifta on je nastavio dalje u vis; nije mogao da podnese da izadje na istom mestu gde i ja, pretpostavljam. Oni drugi to rade namerno, prosto su nevaspitani. Svet je pun jadnih ljudi, samo se u Parizu to toliko ne vidi.

Danas idemo u Luvr. Klinka umire od zelje da vidi Mona Lisu. Posle njega u Muzej dekorativnih umetnosti koji je isto tu samo u drugom krilu, a malo dalje je Musée de l'Orangerie - sve nam je kao na dlanu. Sa propusnicom se stice svojevrstan VIP status pri ulasku, ne ceka se u najduzem redu, nego u nesto kracem. Ja sam se koliko je to u mojoj moci pripremila za guzvu unutra, i usle smo u Luvr.
Koliko je lep spolja, jos je lepsi iznutra. Sve je to vec vidjeno - visoke tavanice, prozori napravljeni za puno, puno svetlosti, dugacke hale, lukovi, detalji, oslikani svodovi, stubovi, stepeniste koje i od zrna graska napravi princezu... - ali nedovoljno. I sve iz nekog vremena koga vise nikad nece biti. Cuva Luvr umetnost i artifakte svetske kulturne bastine unutar svojih zidova, ali cuvaju i oni njega. Kao muzej ima daleko bolju sudbinu od palata koje i dan-danas sluze poretku.

Iako imamo mapu razlicitih krila i spratova u rukama, prvo malo lutamo. Asirci, Babilonci, Sumeri, i bradati lavovi. I vladari su im bili bradati, klinasti zakonik Hamurabija...pricam klinki ono cega se secam, malo mi pomazu zapisi uz eksponate. Tigar i Eufrat, prvo pismo, haoticne civilizacije, tada i sada, i setim se tu jednog filma u kome majka prica svojoj maloj devojcici o istoriji sveta, ratova, religije, dok putuju iz jednog grada u drugi na obalama Mediterana. Majka je profesor istorije, daleko bolje poznaje materijal od mene, i film je delo starog rezisera koji je tada kad je snimljen, 2003-ce, imao preko 90 godina. Sa takvim iskustvom, on zna stvar ili dve o zivotu, i pravljenju filmova. Manoel de Oliveira, portugalski reziser, je pricu smestio u leto 2001-ve godine tokom koga mama i devojcica putuju brodom iz Portugala u Bombaj, gde ce sresti muza/oca. U svakoj luci obilaze znamenitosti i majka prica svom detetu o ljudima koji su stvorili taj grad i kulturu. Prica je magicna, bogata detaljima, tece na ljubavi te majke i njenom glasu punom znanja ali mnogo vise na mudrosti, jer ona tu istoriju sagledava istovremeno puna postovanja i upozorenja, i govori svom detetu kao sto bi univerzalna majka trebala da govori svakom detetu na ovoj planeti - da ga nauci. To ni istorija ni kultura nikada nisu postigle. U svakoj luci se na brod ukrca nova putnica - Catherine Denneuve u Francuskoj, Stefania Sandrelli u Italiji, Irene Papas u Atini. Na brodu je kapetan John Malkovich. On poziva tri putnice za svoj sto, za kojim one pricaju na svojim jezicima. Kasnije kapetan poziva da im se pridruzi i mladu majku sa devojcicom, kojoj on daje mali poklon. Tokom veceri, gde se prozimaju fina konverzacija i muzika, kapetan prima obavestenje da su na brodu dve bombe i da imaju vrlo kratko vreme za evakuaciju. Svi su uzurbani ali dobro ogranizovani, da bi odjednom devojcica otrcala nazad u kabinu po svoj poklon koji je zaboravila, i majka shvata u panici da je nema. Trci po brodu da je nadje, i kad su konacno spremne da sidju u camac, svi camci za spasavanje su vec daleko. Kapetan ih spazi na palubi, vice ka njima da skoce u more, ali one samo stoje, zaledjene na ivici broda i razuma, dve delikatne figure, stisnute zajedno. Eksplozija zavrsava jednu takvu filozofsku skasku o unistavanju jedinog smisla, zarad nicega. Iz razglasa u Luvru cesto stizu obavestenja na francuskom i engleskom, citana finim zenskim glasom, koja nam govore da cuvamo i nosimo sa sobom svoje stvari sve vreme, kao i da upozorimo nekoga iz obezbedjenja ako spazimo nesto ostavljeno. Eksplozije su moguce svuda ovih dana.

Tela postaju sve gusca u prostoru kako se priblizavamo sobi u kojoj cuvaju La Joconde. Nisam se setila da je od pojave Da Vinci Koda navala postala jos veca, a i da jesam to mi ne bi pomoglo. Iako je ta sala podjednako impresivna kao i druge, i puna dela italijanskih majstora, guzva pred slikom zasticenom prozirnim materijalom i ogradom koja drzi ljude na nekoliko metara od nje je prosto zastrasujuca. Gora od zastrasujuce - pobija sve sto razum ima pri neuronima za razumevanje. Da je stari Leonardo ovo predvideo kao sto je predvideo neke druge stvari, pojeo bi sam celo platno, sa sve uljem i lakom, sigurno. Uniformisani muskarci i zene iz obezbedjenja se trude da niko ne predje ogradu, i ne stoji predugo, jer takva gomila mora da se krece, ne prebrzo ali ni presporo. Samo da neko kine glasnije nego obicno ostalo bi nekoliko desetina mrtvih kad se panika slegne. Klinka se gura neustrasivo sa svojom digitalnom spravicom i smesi uzbudjeno - ona je dosla da je vidi, i videti je hoce. Ja mrmljam upozorenja - pazi ovde, probaj tamo, drzi ruku ispred glave - i podmecem svoju gde mi izgleda da ce je neko gurnuti. Dosla je do ivice, slikala, uzdahnula dva-tri puta i ostala bi duze ali ja sam sada vukla, i vukla sam jako. Mi odavde idemo, odmah! Bas je lepa, rekla je kad smo opet pocele da disemo.
Hocu da joj pokazem nesto sto je meni mnogo lepo. Victoire de Samothrace. Guzve oko nje su nesto manje, ali ne mozes je videti kako treba. Mozda sa galerije nasuprot njoj. Penjemo se gore, i stvarno je lepa, cak I sa turistima koji je slikaju, ili se slikaju uz nju, i palata joj izgleda odjednom tesna. Cudna vremena, ova, ona, sve se belezi u glavi kao na filmu, ali film se zavrsio eksplozijom i ubistvom nevinih. Bas zato, cudna vremena, i sve se belezi u glavi. Nema neke druge svrhe. Samo se belezi.
Klinka se slaze da je vrlo lepa. Zasto skulpturama uvek fale ruke, pita. Stare su, i delovi koji strce se polome od nepogoda, nepaznje tokom vekova - ruke, nosevi, nekad izgube i glave.

Idemo dalje da vidimo Milosku Veneru. Kako je lepa, divi se klinka. Ne trebaju joj ruke. Jos mi je i lepsa ovako. U pravu si, ljubavi. Ne trebaju joj ruke.
Karijatide su je odusevile. Mocne, jake, drze nebo. Zao nam je zbog ovolike guzve, mastamo kako bi bilo lepo imati privatnu turu, kad nema nikoga.

Od dekorativnih umetnosti smo odustale, ali ne i od Muzeja l'Orangerie. Pita me da joj objasnim Impresionizam. Zapetljala sam se, umetnicki pravci, modernizam, politika, ljudska priroda, izlozbeni saloni, kontroverze, nemam pojma ni gde da pocnem, pa je bolje da zavrsim - izasli su napolje da slikaju prirodu i svet, ljude, dok zive svoje zivote, bez religije i pouke, osim sa puno boja jer takav je svet kad ga bolje pogledas. Ona je vec prestala bila da slusa negde oko pocetka. Od Luvra smo prosetale do Oranzerija kroz Tiljerije. U pariskim parkovima nema betona, i to odjednom izgleda vrlo neobicno. Kao da parkovi nisu postojali pre betona. Na sve se ljudi naviknu, i to nam je vrlo losa osobina. Staze u parkovima ovde su od finog sljunka/utabane zemlje, ne znam tacno sta je, svetlo oker boje, skripi blago pod nogama. Ima klupa i metalnih stolica svuda naokolo, koje ljudi mogu da razmestaju po volji da nadju sebi udobno mesto. Stolica imaju tri vrste: samo sa naslonom za ledja, sa osloncem za ledja i ruke, a one bas zavaljene su za pravo odmaranje i prosmatranje sveta.

Muzej Orangerie je otvoren tek pre par godina posle dugogodisnje renovacije, i zaista je iznutra vrlo moderan, dok spolja stara arhitektura drzi svoje mesto sa svim ostalim palatama u tom velikom krugu vekovne ekstravagancije. Muzej nije veliki, i gornji sprat je kompletno posvecen Monet-u. Sobe su izgradjene da bi pokazale njegova velika platna na najbolji nacin - Nymphéas - sa dnevnim svetlom koje pada kroz sredisnji deo tavanice, udobnim klupama da se sa dovoljne distance uhvati zivotnost ljiljana, mostova i bogatog zelenila njegove palete. Ovde nije velika guzva, ljudi su tihi, neuzurbani, i lako je setiti se koje zadovoljstvo pruza posecivanje muzeja. Kultura na stranu, i bez religije, oni su prosto savrsena mesta za meditaciju. Zivot. Vrt. I ljiljani.

Na nizem nivou je kolekcija koja je prava i neocekivana riznica. Od Renoara do Pikasa, kaze brosura. Kolekcija nosi imena Paul Guillaume-a i Jean Walter-a, kojima je zajednicko da su obojica bili muzevi jedne zene. (Ne u isto vreme, doduse, to bi vec bila preterana avangarda.) Paul Guillaume je umro mlad, sa jedva 42 godine, i za kratko vreme svog zivota je stvorio bogatstvo, i postao veliki kolekcionar i promoter umetnosti s pocetka 20-og veka. On nije bio samo art dealer vec je umetnike pomagao finansijski, promovisao njihove ideje, prezentovao i priblizio stil i senzibilitet te generacije tadasnjoj javnosti, i uticao na umetnicku scenu i ukus Pariza, i sire. Posle njegove smrti, njegova zena i naslednica Domenica nastavlja njegovu viziju, udavsi se pritom za bogatog industrijalca cije je ime pridodato kolekciji Ii koga je isto nadzivela. Sama prica oko obnove muzeja je zanimljiva sama po sebi, pa i poreklo kolekcije, ali kolekcija koju imaju je zaista izuzetna. Cézanne, Renoir, Gauguin, Modigliani, Picasso, Sisley, Matisse, i tako dalje. Ali pravo otkrice je umetnica za koju nisam cula ranije (i jedina zena u kolekciji): Marie Laurencin. Mozda zato sto sam sve druge vec videla ranije, njen stil iskace kao drugaciji iako neodvojiv od tog perioda. Zanimljivo nam je bilo da smo i klinka i ja znale da se radi o zeni i pre nego sto smo videle ime autora. Portret Coco Chanel nam se narocito dopao. Domenica Guillaume (pre Walter faze) se pojavljuje u brojnim portretima u kolekciji, kao i Paul. Klinka racuna sa plocica uz platna svakome od umetnika koliko je dugo ziveo; rekla sam joj nekom prilikom ranije koliko su bili siromasni vecinom, ispaceni, sa tragicnim zivotnim pricama. Van Gogh i njegovo uvo su joj je uvek na umu kad pomisli na slikare. Pokusava da razume koncept mrtvog umetnika i promenljive vrednosti umetnickog dela. Za svakoga ko je pregurao 60 zakljucujemo da su se nekako snasli.

Uzivale smo u muzeju. Kad smo izasle smestile smo se na stolice u parku (one zavaljene), i gledale u Place de la Concorde, Tour Eiffel, i nebo nad Parizom. Dugo.

Krenule smo ka Tijumfalnoj kapiji. Danas cemo se popeti na vrh i pogledati grad odatle. Penje se stepenicama, i ne znam gde su nestali ljudi koji su se gurali kod ulaza. Mozda su ipak imali lift. Ali bilo je daleko lepse i mirnije ici peske spiralnim stepenistem. Pogled je prekrasan. I Pariz jeste beo. Belicast, sto je bas ono pravo. Tiho zadovoljstvo ponovnog susreta prija, ali svejedno je uvek nov, i lep. Nebo je tako siroko, neprekinuto.

Danas po prvi put koristimo metro. Starinski, praktican, neobican, vraca nas kuci - Louvre/Rivoli. Jos nismo sedele u kafeu da posmatramo svet, a trebalo bi. Na kraju nase ulice je jedan, u stvari ne znamo kako izabrati ali kraj ovoga stalno prolazimo. Sele smo za prednji stocic, porucile tradicionalnu supu od crnog luka, i jos par stvari. Osim supe nista nije valjalo I to je bilo razocarenje. Nije dobro kad ljudi zaborave da je pripremanje hrane fundamentalna stvar. Jednostavno i fundamentalno zadovoljstvo. Ali stocic je bio na odlicnoj lokaciji - skuteri, automobili, ljudi, sve na dohvat. Kraj nas je sedela jedna zena, prepoznatljivo Parizanka, i nestrpljivo cekala nekoga. Kao na filmu, zaista je bilo kao na filmu. Une liaison pornographic, recimo. Vrlo lep film. Uskoro je stigao jedan muskarac, sa omanjim koferom, i ona mu se jako obradovala. Nisu bili jako bliski sudeci po nacinu na koji su im se tela susrela, ali otisli su zajedno niz ulicu. Tu se krila jedna zanimljiva prica, ubedjena sam. Valjda to rade u Parizu i danas, sede u kafeima i hvataju zanimljive price u prolazu, tragove prica, bilo sta sto ispadne ljudima izmedju jedne tacke i druge dok prolaze tim putem. Klinka me podseca da vezbamo francuski, to malo sto znamo, pa da ljudi pomisle da smo Parizanke. Bien sur, mon amour.

Pariz u brojevima (1)
Pariz u brojevima (2)

Pariz u brojevima (3)

Coco
Coco

Place de la Concorde
Place de la Concorde

Pogled sa Trijumfalne
Pogled sa Trijumfalne

Atačmenti



Komentari (18)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

noboole noboole 18:37 01.04.2009

Hmmmm...

Ima jedna fantasticna prica u kojoj ljudima koji dodju da pogledaju Mona Lizu oni pojede dusu. Glavni lik shvata to shvata po razlici u ponasanju ljudi kada pridju platnu i kada se udalje. Avaj, biva primecen i priveden na zrtvu.

Jedva cekam da posetim Pariz. Stalno sam nekako unaokolo, i nekako se sve uvek slozi da odlozim ispunjenje te zelje.
Ivana Knežević Ivana Knežević 18:46 01.04.2009

Re: Hmmmm...

Bilo je prilicno fantasticno videti tu guzvu uzivo. Naravno, postoje i prakticna resenja, poput posete cim se vrata muzeja otvore, ali eto, i takvo jedno iskustvo se moze smatrati izvesnim eksponatom.

Srecno sa tom zeljom, nadam se da ce ispuniti uskoro.
Черевићан Черевићан 18:56 01.04.2009

знано је како . . .

. . . . Ona je vec prestala bila da slusa negde oko pocetka. . . .

о да ,гђо Кнежевић, тих искустава било је на претек кад се сада присетим тог истог париза и сличне туре по њему. деца имају своје виђење тих лепота, а детаљни податци знају и да угуше задовољство посматрања их. ми родитељи редовно упадамо у грешку трудом да им брже боље ,јер прилика је, приближимо наша сазнања., превиђајући да
Čovjek zna mnogo manje no što vjeruje da zna i može mnogo manje no što vjeruje da može.

Стандардно мамљив оку састав . Браво.
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:52 01.04.2009

Re: знано је како . . .

Черевићан
. . . .Čovjek zna mnogo manje no što vjeruje da zna i može mnogo manje no što vjeruje da može.


Sa time se srecem svakodnevno i cini mi se da sve manje zahteva podesavanje aparata. Prosto je tako. Obradujem se malim uspesima.

Hvala na uvek inspirativnom komentaru, dragi Cher.
Armadiljo Armadiljo 19:26 01.04.2009

Merci beaucoup!

Samo da kažem da beskrajno uživam u vašim zapisima iz Pariza.
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:53 01.04.2009

Re: Merci beaucoup!

Puno hvala na komentaru, Armadiljo. Drago mi je da zapisi prijaju.
man ray loves me man ray loves me 19:58 01.04.2009

andy

Ivana Knežević Ivana Knežević 20:23 01.04.2009

Re: andy

Hvala, man ray.
mariopan mariopan 22:02 01.04.2009

Re: andy

Uzivam u tvojim opisima Pariza.

Pozvana sam u goste na drugi kraj sveta a presedacu u drugi avion u Parizu ( pa do Tokija pa do N. Kaledonije) i sada samo mogu da zalim sto necu ostati malo da vidim grad.....naravno ako odlucim da odem, ipak je to daleko.
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:27 01.04.2009

Re: andy

To je zaista daleko. Ne spada u mesta koja ce ljudi lako videti. Ali cak i kod onih blizih, prodju lako zivoti i opet se ne vide.

Koju god odluku da doneses, nadam se da ce te put naneti u Pariz nekom prilikom.

Hvala na citanju.
mariopan mariopan 22:57 01.04.2009

Re: andy

Hoce, u Parizu je drugi deo bratove porodice, snajka je Francuskinja i cerka je ostala jer studira a sin je sa njim. Dosao je na Bozic kod tate i ostao. Tamo je nastavio skolovanje kao da je kod kuce jer je francuski sluzbeni jezik. Tako divno i melodicno zvuci kada ih slusam. Planiram da jednom ostanem duze i kod njih, a ovoga puta bi trebalo samo da presedam. Mislim se da li da idem samo zato sto je stvarno daleko. A obozavam putovanja

Uzmem lepo tvoje postove kao vodice i pravac u Pariz

Zelim da vidim Monea izbliza, ocarana sam njegovim slikama, ali i sve ostale.
Ivana Knežević Ivana Knežević 23:27 01.04.2009

Re: andy

mariopan
Uzmem lepo tvoje postove kao vodice i pravac u Pariz.


Ovo je jako simpaticno
Ali istina je da cak i kad sledimo one sablonske i pet stotina puta ponovo stampane vodice, mi uvek idemo necijim stopama.

Slazem se da i uprkos ljubavi ka putovanjima ponekad izbori nisu laki. Za sve ja vazno da naidje u pravom trenutku. Ali drago mi je za Pariz
sladjamk sladjamk 00:55 02.04.2009

Ivana, Ivana

ako ovako nastavis eto mene i Parizu!
Uzivala kao i predhodno! i naravno preporucila!
Nastavi!
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:53 02.04.2009

Re: Ivana, Ivana

Ne znam da li ce biti isto, ali nastavljam

Hvala.
49 41 49 41 03:51 02.04.2009

Predah

Zaseo u pariskom Cafeu ispred; od ovlazim suva usta, a vise radi predaha-bola u listovima nogu.
Usput analiziram karo stolnjake, vitraze na prozorima svih mogucih boja. Preovladavaju crvena, zelena, plava -karo dezeni u kako kojem kafeu okolo.
Sve se uklapa u dizajn sa masivnim ragastolima Cafea.
Prisecam se Babine kuce u kojima je bilo istih takvih; svi se zasitili tih karo dezena - isle nam uz nos nama klincima.
Ovde se to uklopilo neverovatno.

Iz polupospanosti od umora me trza grub tresak auta; koja su inace ispred kretali u bujici sa paljenjem semafora.
Vozaci oba auta poiskakase u skoku iz svojih auta; pruzise jedan drugom ruku. Brzo obojica bacise poglede na ostecenja svojih auta - koja nisu bila mala. Odmahnuse rukom - nonsalantno. Razmenise papirice i ponovo poskakase u svoje aute.
Scena je trajala 30-45 secundi, semafor se nije uspeo 'okrenuti' u svoju crvenu boju.

Razmisljao sam; kako sam bio "uskracen" za ulicni saobracajni cirkus, kada bi pale bujice socnih psovki i mozda poletela neka pesnica. Razmisljao kako bi zastoj trajao bar pola i vise sata uz bar 50-tak posmatraca; kao sto sam, posmatrao mnogo puta kod nas.
Ivana Knežević Ivana Knežević 12:47 02.04.2009

Re: Predah

Zanimljiva scena.
Ovdasnje spadaju u nesto izmedju. Zastoj ce retko trajati tako kratko, jer mora da se saceka policija da napravi izvestaj. Uglavnom ce pokusati da rese medju sobom, posto ce osiguranje poskupeti i za pogresni migavac a tek kad treba nesto da se plati... a inace fenomen znani kao 'road-rage' nije vise retkost. Agresivnost i drame na ulicama su sve cesce. Nema pesnica, vec verbalnih obracuna.
Kazu da je to zbog stresa. Pa zar nije ovo najbolji od svih svetova?
jucaibin jucaibin 16:09 02.04.2009

uzivancija

vazda sam se nauzivala citajuci tvoj putopis. pariz inace spada u moje omiljene gradove... puno puta sam mu se vracala i uvek otkrivala nesto novo...

mona lisa...videh je prvi put dok je jos bila bez pancir-stakla... guzva nije bila uporediva s famom koja se sada oko nje stvara...

isprovocirala si me sada da smisljam kud' da me vodi sledece putovanje...

Ivana Knežević Ivana Knežević 17:25 02.04.2009

Re: uzivancija

jucaibin
isprovocirala si me sada da smisljam kud' da me vodi sledece putovanje...


I sama razmisljanja na tu temu su uzivanje.

Tako i ja planiram sa Parizom - treba se vracati cesto, bez previse razmaka izmedju poseta, i uvek otkrivati nove strane i lica.

Nije to nesimpaticno, tako napraviti mit pocev od jedne knjige, ali u realnosti osim zastrasujuce guzve se samo u toj sali nista drugo ne moze videti, a ni na prilazu - sve zakrceno.

Hvala na citanju.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana