Kao da je bilo nekad..., ili: da li je pobedila narodna muzika[1]
U filmu Geto – tajni život grada, autora Ivana Markova (produkcija B92) glavni junak-narator Goran Čavajda – Čavke kroz ličnu, emotivnu istoriju, govori o istoriji najodvratnijih godina između 1991 i 1995.godine:
Čavke je roker. O sebi govori kao o pripadniku jedne izgubljenje i potrošene generacije. Ima trideset i tri godine i oseća se prestar da nešto novo započne a premlad da se pomiri sa onim što se dešava. Luta gradom (Beogradom), u koji je pre nekoliko godina beskrajno verovao, posećuje mesta gde se još uvek svira prava muzika, lamentira nad potrošenom energijom i vremenom... Glasno se pita kako je moguće da pobede oni koji nisu bili ni pametniji, ni lepši, ni talentovaniji, pa čak (u početku) ni brojniji.
Pri kraju filma Čavke odlazi na jedan koncert tzv, narodne muzike. U sportskoj hali, na čuvenom “Poselu ”, okupilo se desetak hiljada ljudi. Bez mimike, bez ikakvog gesta, Čavke stoji okružen čudnom mešavinom veoma mladih i sredovečnih ljudi, dok najstrašnija muzika pokreće tela lica i gomile. Dok nije došao među njih Čavke nije bio svestan brojnosti i energije ovog paralelnog sveta. Osećao je kako se grad u koji je verovao topi i nestaje...[2]
Daleko od grada u koji je verovao, Čavke umire na Tasmaniji 1997. godine. U vremenskom ramu kojim se film Geto ─ tajni život grada bavi, prvi bubnjar EKV (Katarine II), Šarla Akrobate i Limunovog drveta Ivan Vdović ─ Vd umire 1992.godine. U Beogradu 1994.godine umire Milan Mladenović (1958). Bojan Pečar (1960), basista EKV, umire u Londonu 1998.godine. U Sao Paolu, u požaru koji je zahvatio njegov studio, pokušavajući da spase master trake albuma Tanto Tempo Bebel Gilberto, novembra 1999. ugušio se Mitar Subotić Suba. Margita Stefanović Magi (1959) umire 2002. godine u beogradskom Centru za smeštaj beskućnika.
II
Već fragmentarno prisećanje na devedesete ukazuje da su protiv ratnog ludila i totalnog poseljačenja Beograda i Srbije, kao motorna snaga građanskih (mirovnih) protesta, i, uz studente, politički najsvesniji deo našeg društva, svoj glas uvek dizali vodeći rok muzičari. Pod (programskim) geslom Nećemo da pobedi narodna muzika, čitave devedesete ovdašnji umetnici, odnosno onaj osvešćeni(ji) deo, ponašali se onako kako su jedino i mogli ─ kao aktivni učesnici u izazivanju i iniciranju procesa društvenih (političkih) promena. Milan Mladenović i EKV, Zoran Kostić Cane i Partibrejkersi, Srđan Gojković Gile i Električni orgazam uz produkcijsku podršku Radija B92 formiraju Rimtutituki bend koji, 1992.godine, ustondirani Beograd - što od depresije što od represije - budi harizmatičnom melodijom: Mir, mir brate mir, više volim tebe mladu nego pušku da mi dadu... Hoću da tucam, neću da pucam. Mir, mir brate mir...
Iz proleća 1992.godine s Trga slobode pamtimo antiratni koncert Ne računajte na nas, posvećen nastojanjima da se očuva mir u Bosni. Režim, naravno, na njih, kao ni na Ramba Amadeusa, Dušana Kojića Koju i Disciplinu kičme, Obojeni program, Boje, Direktore... nije mogao da računa. Antiratni angažman srpskih rokera Miloševićev režim dovešće do fatalnog zaključka po kom je upravo Rock&Roll jedan od osnovnih energetskih potencijala nezadovoljnog naroda.
Osnivanje Televizije Palma, a posebno TV Pinka[3], uz neposredni patronat režima, za konačni ishod imaće minimirizanje i uništenje urbane muzičke scene. Stvar postaje utoliko apsurdnija ima li se u vidu podatak da je Željko Mitrović, vlasnik TV Pink, nekadašnji basista kultnog sastava Oktobar 1864. Sprovodeći estetiku kulturnog genocida, TV Palma predstavljala je, doduše, nešto tvrđu struju: Ne volim te Alija zato što si balija srušio si miran san. Nosila ti Drina sto mudžahedina svaki dan, TV PINK preferirao je naizgled "sofisticiraniju" varijantu: Kad bi bio ranjen krvi bih ti dala – oba svoja oka kad bi bio slep...
III
Peti oktobar i toliko čekane demokratske promene ─ dočekane ritam-sekcijom bubnjara Dragoljuba Đuričića ─ na ovom planu nisu donele nikakve promene. Naprotiv!
Estetika kulturnog genocida ─ posebno u periodu nakon ubistva premijera Đinđića - inaugurisana kao kontrateža beogradskoj urbanoj muzičkoj sceni ─ legalizovana je i institucionalizovana (nacionalnim frekvencijama, Grand paradama i ostalim Piramidama, opštom ekspanzijom rialiti šou emisija)...
Slučaj nestanka beogradske urbane (rok) scene, odnosno njene potpune marginalizacije, paradigmatsko je mesto ukupnog socio-političkog stanja (umetnosti) današnje Srbije u kojoj je, uz neokrnjenu vitalnost populističkog šunda iz Miloševićevog vremena, kao dominantan kulturni obrazac nametnuta tendencija potpune tabloidizacije šireg polja i konteksta kulture. Većinski nekritičkim odnosom prema populističkoj histeriji tokom devedesetih, srpska elita praktično se samoukinula – umesto nje na scenu je ponovo stupio tip poluintelektualca i više nego provincijalizovani duh predgrađa.
Ovo potvrđuju i nedavno objavljeni rezultati istraživanja mr Predraga Cvetičanina, sociologa umetnosti i kulture na Filozofskom fakultetu u Nišu, na temu "Kulturne potrebe, navike i ukus građana Srbije i Makedonije". Na reprezentativnom uzorku od 2.300 ispitanika, mr Cvetičanin je utvrdio da:U Srbiji 60 odsto ljudi voli Cecu Ražnatović, a više od 40 odsto ne znaju čime se bave ili ko su uopšte "Partibrejkersi". Više od trećine ne zna da navede ime omiljenog pisca, a dve trećine ne zna nijednog jedinog slikara. Čak 13,5 odsto ljudi nema nijednu knjigu u kući, dok još četvrtina ispitanih poseduje svega do 25 knjiga.[4]
Krivicu za ovakvo stanje svakako snosi grupacija koja vlada ovom zemljom, koja, samim tim, ima i istorijsku odgovornost za kreiranje društvenog, socio-političkog, kulturnog i kulturološkog ambijenta u kom se njihova vladavina odvija. Tačnije, ambijenta koji uveliko obeležava njihovu vladavinu.
IV
Situacija, naravno, nije ništa bolja ni u ostalim umetničkim oblastima. Tragom izrečenog, uzmemo li za polazište stav francuske kritičarke Katrin Mije, i njenu tezu da umetnost nije tek puki ogledalski odraz slike društva već i jedan od njegovih pokretača, te da je kao takva odgovorna za stanje duha na geografskom prostoru u kom se kao aktivna stvaralačka i društvena snaga ostvaruje, prirodno, nameće se zaključak po kom bi i sama umetnost odgovorna za pojave u kojima je završila kao žrtva[5]. Imamo li u vidu da utopija sveta koji bi sam sebe konstituisao poput grandioznog umetničkog dela nosi u sebi subverzivni potencijal mnogo bliži anarhističkoj demokratiji ulice, nego jakobinskoj težnji za centralizovanjem istorije[6], prirodno, nameće se sledeće pitanje: šta u društvu koje očito ne drži do sebe, u kom je strateško planiranje i ulaganje u oblast kulture još uvek mislena imenica, preostaje umetnosti koja u istom (društvu) nema apsolutno ništa: umetnički sistem, tržište (otkupe)[7], ozbiljnu infrastrukturu, produkcijske potencijale, poreske olakšice...
Odgovori su, nažalost, prilično sumorni, te ću ih ovog puta ipak preskočiti.Umesto toga rukovodstvu Televizije B92 upućujem molbu da, u prilog deprovincijalizaciji srpskog duha, (ako ništa drugo ono zarad nas idealista, ili nostalgičara, svejedno) u udarnom večernjem terminu pusti (reprizira) film GETO ─ tajni život grada!
EKV, Kao da je bilo nekad LIVE *1986.