Trziste sitnih usluga

raven777 RSS / 05.04.2009. u 22:10

Neki dan seo sam na pice s devojkom (cudno mi je reci zenom) koju nisam video otprilike 4 godine. Nekada davno sam bio grozno zaljubljen u nju, toliko da sam radio iracionalne glupe stvari i ponasao se bas tako kao sto se zaljubljeni bednici ponasaju. Kretenski. Sad je trebala neku sitnu uslugu, i ja sam joj je napravio, i tako, sedeli smo nekih sat vremena pricajuci o najopstijim stvarima na svetu: ona je sad udana, ima dvoje dece, trazi bolji posao, zivi daleko od Beograda i ceo zivot ce dovrsavati kucu koju su nedavno poceli da grade. Nebitno zapravo, fascinantno je koliko me je sve to toliko malo zanimalo, i koliko sam potpuno zaboravio ama bas sve sto sam prema toj zeni osecao. Mogao sam tu uslugu napraviti bilo kome iz zivota, komsiji, poznaniku, bilo bi isto, sve je nestalo, samo spoznaja da ja tu zenu (eto ipak rekao sam) znam iz nekog zivota pre, ali nisam bas siguran sta se u njemu događalo. Na kraju mi je, u znak zahvalnosti poklonila veliku Milka cokoladu , pozdravili smo se, i to je to. Kako nisam ultimativni fan slatkog, pala mi je na pamet pragmaticna ideja. Naime za koji dan moram se naci s jos jednom devojkom, u koju nisam bio zaljubljen bas toliko, ali mozda ipak malo jesam, pa cu cokoladu onda proslediti njoj, jer, eto, ona meni treba zbog jedne sitne usluge. Kao u onom prastarom stosu s bombonjerom, koja prođe puno ruku kao poklon, pa se na kraju uvek vrati prvom kupcu, ali sad vec dobrano isteklog roka trajanja. Hteli ili ne hteli, zivot se nekako na kraju svede na trziste sitnih usluga i proslijeđivanje bombonjera.

* * *

Na nekoj zurci pre par godina, pricao sam u nekom uglu s jednom malom (dobra prica uvek je u nekom uglu, uz precicu za svemir), drzeci se cvrsto i pouzdano svoje price i ona me je u toku razgovora iznenada upitala "Cega se najvise u zivotu plasis?" (Boze, mora da mi je prica grozna). Ni sam ne znam zasto ispalio sam kao iz topa "ravnodusnosti". Ovih par godina kasnije, nije mi jasno plasim li se ravnodusnosti jos uvek, ili je naprotiv, zelim kao jednu od mogucnosti da mi ona postane pomalo nevoljno izbarani cuvar od iznenađenja zvanog zivot. Odnosno da li je ravnodusnost nesto od cega treba bezati, ili mi se cini kako je biti ravnodusan- naprosto jednostavnije. Moram reci da nemam blage veze. Ali cu nazvati ovih dana malu s kojom sam na toj zurci o tome pricao, jer smo u međuvremenu postali veliki prijatelji, pa cu je upitati. Prema prijateljskim savetima, nikad nisam bio ravnodusan, iako je moguce je da sam ih, kao i svi uostalom, ponekad ignorisao.

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana