Od Aljaske do Meksika

Putujući Amerikom na sve strane sam vidio simbole koji danas obilježavaju istoriju i napredak ove zemlje, poduhvati u kojima su ljudi pobijeđivali prirodu i često ono najteže - sami sebe...

    Tri sata leta od Atlante do Phoenixa prekratio sam filmom The Express, snimljenom po istinitoj priči o životu Ernie Davis-a, prvog velikog crnog igrača američkog fudbala.

Talentovani mladi sportista je sa navršene dvadeset tri godine umro od leukemije.

Na sahrani je pročitan telegram Predsjednika Kenedije u kome poručuje Davisovoj porodici da je njihov sin svojim načinom života učinio mnogo za budućost Amerike.

Par godina poslije ubijen je Kenedi a nešto kasnije i Martin Luter King.

I jedan i drugi su vrlo savjesno govorili o potrebama i pravima američkih crnaca što ih je, između ostalog, koštalo života.

Šezdesetih kada je Erni igrao fudbal nije bilo lako biti crni čovjek.

Rijetki su bili pojedinci koji su se kao on odlučili suprostaviti segregaciji i rasismu.

Za pripadnike njegove rase su važila drugačija pravila života.

Većina restorana u Washingntonu, i većini drugih gradova, je javno zabranjivala ulazak crncima.  Jedan od spomenika crnačke borbe iz tog perioda je restoran Ben's Chili Bowl, koji je nekoliko puta spaljivan i demoliran, ali su ga njegovi vlasnici redovno obnavljali i kretali iz početka.

Danas je ovaj restoran, sa sjajnim chilijem, redovna turistička destinacija glavnog grada Amerike.

U glavni grad Amerike se nedavno doselio i prvi crni Predsjednik u istoriji-Barak Obama. Osim što prijeti da brojem prodanih majica sa svojim likom širom svijeta pobijedi i samog Che Gevaru, on dobija sve veću podršku od javnosti u svojoj zemlji.

Većina ozbiljnih analitičara se ovih dana u Washingtonu slaže da je ovaj politički događaj značajno popravio odnose između bijelaca i crnaca.

U Los Angelesu me prijatelj vozio kroz dio grada u koji bijelci, iz straha da će biti opljačakani ili ubijeni,  ne zalaze, niti crnci iz njega izlaze u svijet u kom se smatraju obespravljenim.

Međutim, isto tako u ovom gradu ćete naići na jedinstveni Muzej Tolerancije i na sve više javnih mjesta na kojim crni i bijelci slušaju i uče jedni o drugih.

Gradonačelnik Los Angelesa je Hispanjolac, po prvi put od kada postoji ovaj grad.

Proveo sam jedno popodne na Southern University u Baton Rouge ( gradu iz pjesme Me and Bobby McGee) , koji pohađaju crnci. Mladi profesor sa susjednog Louisiana State University, koji pohadjaju bjelci svake sedmice dolazi sa studentima da zajedno sa svojim crnim kolegama i njihovim profesorom razgovaraju i uče o rasnoj diskriminaciji.

Rasprava je bila žestoka i bučna, što je uobičajeno-kako kažu ovi hrabri ljudi, ali ne misle da odustanu jer na ovim časovima uče mnogo jedni o drugima.

Moji «bijeli» domaćini su me poslije odveli u muzej u kome se nalaze autentične kolibe u kojima su boravili robovi. Složili smo se da su u to vrijeme životinje zasigurno imale mnogo bolji tretman. Ovaj muzej, sa mnoštvom bolnih uspomena iz perioda robovlasništva, danas posjećuju učenici osnovnih i srednjih škola, obe rase i uče o tužnom periodu istorije i za jedne i za druge.

Gradonačelnik ovog grada na obali Misisipija danas je crnac.

Naivno bi bilo konstatovati da su ovi odnosi idealni, ali je sve više ljudi na obe strane koji se trude da ove odnose unaprijede i učine boljim.

Bližio se trenutak spuštanja aviona i kroz prozor sam buljio u pustinju po kojoj je filmski romantično Klint Istvud i John Wayne onomad tamanili bandite.

Isušena lobanja kakvog govečeta sa ogromnim lešinarom u pozadini je danas sve, samo ne slika Phoenix-a, grada u srcu pustinje koji ne prestaje da se razvija.

Trenutno u gradu ima više automobila nego stanovnika i svake godine niču kilometri novih gradskih saobraćajnica. Kakav je samo podvig bio prvim doseljenicima dovesti vodu iz stotinama milja udaljenih krajeva i izboriti se protiv pustinje za utočište šest i po miliona stanovnika, koliko danas ima Arizona.

Ma koliko zvučalo nestvarno, pustinja je danas jedno od najboljih mijesta za život u Americi.

Šetajući pustinjom sjetio sam se i često opisivanog i nevjerovatnog slučaja vještog biznismena koji je uspio stanovnicima pustinje prodati vagone pijeska.

Kako mi je samo nevjerovatno zvučala ova priča kada sam je prvi put čuo.

Gotovo nevjerovatno kao priča da je naša zemlja sa nezamislivim resursima pitke vode-najveća uvoznica vode u regionu.

Zvuči nevjerovatno kao priča da pored količine obradive zemlje koja može da hrani još tri zemlje slične veličine-naša zemlja većinu hrane koju jedemo uvozi.

Nestvarno kao i priča da u 21 vijeku u srcu Evrope postoji zemlja u kojoj djeca različitih nacija idu u školu pod istim krovom odvojeno precizno kao bodljikavom žicom.

Nije mi namjera da poredim nešto što je teško uporediti ali mi nije jasno da sam na putu sreo mnogo naših ljudi koji u svojoj zemlji nisu mogli da postignu ništa, a danas su uspiješni amerikanci.

Kada su sa kartom u jednom pravcu prije nekoliko godina došli u ovu zemlju niko ih nije pitao naše omiljeno pitanje koje su nacije i kom se Bogu mole, već vrlo jednostavno - Šta znaš da radiš ? 

Amerika i amerikanci nisu savršeni i bez greške, ali , kako mi je u razgovoru rekao Guverner države Utah - « mi ni ne kažemo da jesmo savršeni ».

Prođite našim ulicama i upitajte ljude, da li smo najbolji, da li smo savršeni i bezgrješni..90% ljudi će reći potvrdno ko iz topa.

Postoji mnogo povoda da se kritikuje i ne voli Amerika, mnogo više nego li bilo koja druga zemlja. Ako ste stanovnik Srbije ili nekih dijelova Bosne i Hercegovine, onda je tih razloga za nijansu više.

Sa druge strane moramo priznati da postoji i veliki broj stvari koje se od ove zemlje mogu naučiti. 

U Muzeju na Ellis Islandu su fotografije imigranata iz svih dijelova svijeta kojima je ostrvo nadomak Kipa Slobode bilo prva stanica u naseljavanju Amerike.

Izmrcvareni od višednevnog puta okenom u pogledu nisu izgubili nadu da će im zemlja u koju su došli sa kartom u jednom pravcu pružiti utočište. Od prvog dana stupanja na američko tlo, pa sve do danas, shvatili su da je težak rad i samo rad najvažniji uslov za snivanje američkog sna.

Putujući po prvi put Amerikom ovog marta na sve strane sam vidio simbole koji danas obilježavaju istoriju i napredak ove velike zemlje, grandiozni poduhvati u kojima su vrijedni ljudi pobijeđivali prirodu i često ono najteže - sami sebe.

Shvatio sam da je redoslijed bitnih pitanja koje kao građani svakodnevno postavljamo sebi i drugima ono što uspješne pojedince i države odvaja od neuspješnih.

Ako vam to nije bilo jasno do sada, shvatite vrlo brzo kada se iz bilo koje uspješne zemlje vratite u ovu našu.