Nekoliko meseci kasnije Puzo mu se javio i pitao ga da li dogovor važi ako promeni ime knjizi. Želeo je da novo ime bude "The Godfather". Knjiga izlazi iz štampe 1969 godine, postaje ogroman hit, Paramount 1972. pravi film koji okreće filmsku industriju u novom smeru, i spašava ih velikih finansijskih problema u kojima su se nalazili.
Prvobitni budžet filma od 2,5 miliona dolara se, kako se popularnost knjige povećavala, povećao na preko 6 miliona. Producenti se odlučuju da angažuju mladog reditelja Frensisa Forda Kopolu, koji je snimio više filmova, ali ni sa jednim nije uspeo da napravi hit. Kopola dobija scenario koju mu se ne dopada, ali dug njegove kompanije, koju vodi zajedno sa Džordžom Lukasom od 600.000 dolara i pritisak Lukasa, ga primorava da prihvati. Počinje da proučava život mafije i odlučuje da film bude drugačiji od prvobitnog scenarija. Odlučuje da neće napraviti priču o organizovanom kriminalu, već priču o jednoj porodici, priču koja predstavlja metaforu američkog kapitalizma. Evansu se ideja nije dopala, ali je znao da mu vreme ističe, da Bert Lankaster želi da otkupi scenario za milion dolara i u filmu igra Don Vita Korleonea. Zato pristaje. Novi scenario zajedno pišu Puzo i Kopola, dva italoamerikanca. Odlučuju da radnju filma smeste u rane četrdesete godine dvadesetog veka, i to u Njujork.
Studio je za ulogu Majkla Korleonea imao više kandidata: Robert Retford, Martin Šin, Džek Nikolson, Voren Biti, sve poznata imena. Na Kopolin nagoveštaj da želi Paćina, samo su se nasmejali. Kako može tako nizak glumac da glumi ratnog heroja i kasnije vođu mafije. Načuvši da je Džejms Kan jedan od kandidata za jednu od uloga u filmu, producenti su radosno obavestili Kopolu da se slažu da Kan (ko prati seriju Las Vegas, znaće o kom glumcu se radi) može da igra Majkla. Kopola to nije hteo ni da čuje. Želeo je da Majkl liči na Sicilijanca, a Soni da bude "amerikanizirani" brat. Kan bi eventualno mogao da prođe kao Soni, pod uslovom da Paćino igra Majkla. Studio konačno pristaje.
Ostao je samo jedan problem da se reši. Al Paćino je ugovorom bio vezan za Metro Goldvin Majer (MGM). Zato Paramount angažuje Sidnija Koršaka, poznatog holivudskog advokata sa dobrim vezama u mafiji. MGM studiju je zaprećeno štrajkom pomoćnog osoblja, Al Paćino je još uvek bio neafirmisan glumac, te su ga se lako odrekli. Za ulogu koja je bila namenjena za njega angažovan je Robert De Niro.
Ulogu Džonija Fontejna su ponudili Frenku Sinatri. Pročitavši scenario, Sinatra je shvatio da je deo o Fontejnu ustvari tačan opis života samog Sinatre. Ulogu je odbio, a ostaće upamćeno da mu je Kopola, dajući mu scenario, rekao da će Sinatra ovu ulogu sasvim lako odigrati.
Priča se da je Sinatri najviše smetalo to što je u scenariju, u opisu Fontejna, pisalo da je on pevač koji očajnički želi da postane glumac.Ostaje Brando i uloga Don Vita Korleonea. Brando je nije želeo, studio nije mogao da podnese Branda, koji je imao reputaciju problematičnog momka, koji na svakom snimanju stvara mnogo glavobolje producentima i režiserima. Puzo i Kopola su verovali da je Marlon Brando jedini glumac koji može da odigra ovu ulogu onako kako su je oni zamislili. A zamislili su tihog, ali snažnog, kao i ironičnog gospodina. Producente je uhvatila panika. Brando, čiji su poslednji filmovi bili totalni promašaji, koji se ugojio, upao u depresiju, zbog kog su se scene morale ponavljati nebrojeno puta, čovek sa nenormalnim zahtevima, zar njega da angažuju da spašava studio propasti? Međutim, Puzo i Kopola su dali ultimatum: Ili Brando ili nema filma. Čak su pristali da im se smanje honorari, ali Brando je morao da glumi.
Šta dalje reći, a da se već ne zna.
Ništa, osim da sam se ovaj put potrudio da napišem jedan lep blog o filmu koji volim.