Šta da radim kad izneverim samog sebe? Kad izneverim sve ono za šta se zalažem, u šta verujem, i što sam njoj obećao? Ludački dan...pušili smo čudne trave, misli su mi bile tamo gde i uvek...nije bilo ništa posebno. Svadjao sam se sa nekim o prevazidjenosti revolucije, o ljudskom neshvatanju evolucije, ništa me niko nije čuo...nju sam slagao da sam bio ko zna gde, vratio sam se kući, zaspao, i ponovo razmišljao o svemu. Zašto me glava još uvek tako neprijatno boli? Baš onako neprijatno, kao da mi sav prostor u očnim dupljama zauzima neka tečnost koja hoće da pohrli napolje...
Nas dvoje krećemo na put uskoro. Ne znam zašto ovo uopšte pišem. Voleo bih kada bi komunikacija išla tečnije, kada bismo razgovorom mogli sve da prevazidjemo. Ja još verujem u to.
Neću više, kunem se. Vraćam se u svoju ljusku,tako mi je prokleto dobro. Večito izbegavam ljude, i s tim ću i nastaviti, dok ne zasluže drugačije. Dali nije voleo žene, ali je svoju Galu obožavao. Znači, moguće je.
I zašto su mi misli ovako zbrkane? Imam 18 godina, posrćem kad ne treba, a stalno razmišljam o sutrašnjem danu. Bol sad polako prelazi ka temenu glave. Ne znam da li to išta uopšte i znači. Ako prepoznam da sam posrnuo, je l' to onda prvi korak ka ozdravljenju? Ma nisam toliko kritičan, samo se tako projektujem kroz oči drugih, i to je sve. Ja samo želim da i drugi budu poput mene, i onda ne bismo imali problema.
Došao sam sa idejom da kažem nešto drugo. Ali to sam izgleda zaboravio. Svi vi ljudi uznemirenih misli, ne bojte se večeras, jer ovaj ringišpil nastavlja da se vrti, ostanite svoji, prekinućemo krug. I ne gledajte u nebo, nepodnošljivo je ogromno. Bolji dani dolaze.
-provincijalac-