(Dnevničke bilješke, 11. dio)
26. lipnja 1999 (subota)
Došao Perica. Ručak u Robinson Room, na drugom katu LSE-a. Udebljao se otkako je počeo rat. Kaže da Milošević sigurno pada, i to na ulici. Kad ga pitam za ulogu vojske u tom mogućem prevratu - dakle, ponavljajući Ayelova predviđanja - on kaže da je vojska potpuno nebitna i ponižena institucija. Nisam siguran. Da je Vuk Drašković trenutno najpopularniji među političarima, i da vjerojatno dolazi na vlast nakon Miloševića. Da će uskoro početi javni protesti - opozicija ih je već najavila za 28. lipnja. Rezervisti iz Kraljeva su već jučer blokirali neke ceste, nakon što je policija došla u grad da bi uništila ili uzela (nisam dobro razumio) neku snimku nereda tamo za vrijeme rata. Perica vjeruje da će se protesti povećavati kako se bude približavala zima - ne samo zbog uspomene na one nemire iz 1996-1997, nego i zato što za tri mjeseca Srbija više neće imati ničega. Sankcije će ostati sve dok Milošević bude na vlasti, a infrastuktura je toliko uništena da je pitanje hoće li biti grijanja, struje i vode. Za razliku od toga, Crna Gora je u fazi ekonomskog napretka. Đukanović je počeo isplaćivati staru štednju koja je bila zarobljena u bankama po raspadu Jugoslavije, a i plaće se tamo isplaćuju redovito. Crna Gora, kaže on, postaje „jedna vrsta nove Slovenije" u sadašnjoj Jugoslaviji, i to i u ekonomskom i u političkom smislu. Đukanovićeva nedavna posjeta Sloveniji, gdje se sreo s Milanom Kučanom i Billom Clintonom, te komplimenti koje su udijelili jedan drugome tom prilikom, to zapravo potvrđuju.
P. kaže da će Vanetova kolekcija ipak ići u Jugoslaviju, iako vjerojatno ne tako brzo, vjerojatno ne prije 2001. P. kaže da će - opet vjerojatno - ići u Novi Sad. Nisam do kraja shvatio je li ta odluka donesena, ili će se tek 2001. donijeti, a do tada će biti status quo.
Ručak s L, koji se vraća u Sloveniju. Radit će u Petrolu, dok ne otplati kredit kojeg su mu dali za školovanje. Htio bi raditi u akademiji. Ima samo 22 godine. Super je bilo da smo imali i jednog Slovenca u društvu. On je već generacija Slovenaca koji s teškoćom govori srpsko-hrvatski. A opet, jugoslavenski (odnosno post-jugoslavenski) kontekst mu je bio sasvim prirodan.
30. lipnja 1999 (srijeda)
U ponedjeljak, predavanje Johna Kennetha Galbraitha u Royalty Theatru. Nije se moglo ući - ne samo u Royalty (koji je, zapravo, apsolutno najveća dvorana koju LSE ima), nego ni u Old Theatre, gdje je predavanje prenošeno video-linkom. Ima 91 godinu. Izgledao je kao spomenik: ogroman, valjda 210 cm visok. Giddens je bio patuljast pored njega, tim više što ga je Galbraith stalno nešto zezao i tapšao po ramenu, prijateljski i pokroviteljski. Giddens nije ni pokušao „biti jednak". Čak je i plašt obukao nekako nemarno, krivo. Galbraith je bio u kardinalsko-purpurnom plaštu. Bio je zabavan. Pričao je kako je jednom u aerodromskoj knjižari tražio primjerak svoje knjige „The Great Crash", koja je tek trebala izaći, pa je zapravo samo provjeravao je li izašla ili nije. Ona mu je odgovorila ozbiljnim glasom: „Gospodine, knjige s takvim naslovom ne prodaju se na aerodromu".Rekao je da treba podsjetiti one koji gledaju na svijet optimistički (tu je ciljao i na Giddensa) da se tako govori svakih 15 godina, jer je ekonomija jedan ciklus. Također, rekao je da je bio protiv bombardiranja Srbije. „Ne treba trošiti riječi na opis srpskog režima pod Miloševićem. Ali, ja sam less enthusiastic kad se radi o neselektivnoj upotrebi zračne sile". Na kraju je dobio ogroman pljesak - što se drugo moglo i očekivati? - na što je uzvratio podizanjem štapa u zrak, visoko iznad glave, s obje ruke. Rekao je da mu je ovo 46. počasni doktorat, ali da je cijeli život očekivao da dobije doktorat od LSE-a. To je bila jedna vrsta kritike, koja je dobro primljena - sa smješkom, i ukočenim fiksiranjem onoga tko ju je izrekao. Zaboga, pa čovjek je bio ekonomski savjetnik u vladama F.D. Roosevelta i J.F. Kennedya.
24. augusta 1999 (utorak)
Dan kod Desimira Tošića u Kenningtonu, blizu Oxforda. Dolazim u 10.40, i ostajem do 4.30. Simpatičan čovjek, pun priča, koje jedva čeka da ispriča. Ispalo je da je on govorio, a ja uglavnom slušao - što je svakako bilo mnogo bolje nego obratno. On smatra da je Srbija potpuno propala - u svakom smislu. Kaže, nema tamo ni elementarne političke kulture među političarima. Ne znaju se granice, dokle se smije ići, a što se ne smije. Šešelj uzima izrazitog maha, i to u sličnom miljeu u kome je i Milošević jak: u prigradskoj, ruralnoj i nekadašnjoj bosanskoj populaciji (recimo u Vojvodini). Draškovića Desimir smatra najvećom štetočinom u srpskoj opoziciji. Kaže da je njegova radikalna politika 1990. upropastila srpsku opoziciju i uplašila narod, a da sad petlja sa Šešeljem i Miloševićem, opet oko izbora. Da će vjerojatno htjeti na izbore, a to će pomoći Slobi da opstane na vlasti. Desimir smatra da je jedino rješenje u vojnom udaru, i u nasilnom izbacivanju Miloševića s vlasti. Na moje pitanje - je li to realno, i nije li vojska uz Miloševića - on kaže da se to nikad ne zna, i da su Srbi „veroloman narod", pa bi se moglo lako dogoditi da ljudi poput Nebojše Pavkovića - danas najvećeg apologete - u jednom trenutku postanu najveći protivnici. Slaže se da bi pad Miloševića značio i pad Šešelja. Smatra da će Šešelj pasti vjerojatno na 500 - 800 tisuća, da će cijela opozicija skupiti oko milijun glasova, a ostalo će ići Miloševiću: tri ili četiri miliona.Što se tiče Kosova, Desimir misli da je to izgubljeno, a Crna Gora - da je to ipak druga stvar, jer da nije moguće da Djukanović tamo dobije većinu u korist otcjepljenja. Da je crnogorska isprepletenost s Beogradom - a posebno u slučaju poslovne elite - toliko velika da otcjepljenje neće biti moguće.
Slažemo se da je Milošević daleko od srpskog nacionaliste, i da je Mira jugoslavenski komunistički nostalgičar, ako je uopće u nekom političkom smislu uračunljiva. Desimir kaže da Srbija nema inteligencije, i da ovi razni akademici ne čitaju nijedan strani jezik i uopće ne poznaju svijet. Da pišu totalne gluposti. Primjer je Ljubodrag Dimić, koji u knjizi o Jugoslaviji tvrdi da je Jugoslavija bila srpska država u kojoj su živjeli i drugi. Desimir je sad objavio prikaz te knjige u „Aleksandriji", i želi da se to prenese u „Identitet", ako može.
Vrlo su zanimljive njegove priče o sadašnjim i prošlim poznanicima. Imao je tri susreta s Vladkom Mačekom. Za Svetozara Pribićevića je smatrao da je bio „luđi i opasniji od Stjepana Radića", jer je prelazio iz ludog policijskog jugoslavenstva u totalni anti-srbijanizam. Da je Adam rekao da Svetozar ne bi napisao „Diktaturu kralja Aleksandra" da je on (Adam) bio pored njega dok je to pisao. Za Dražu Markovića kaže da ga zna iz srednje škole, i da je uvijek izgledao kao neki Azijat. Da se sad često viđaju, po restoranima. Draža drži da mu Tito nije mogao mnogo naštetiti, jer je on (Draža) bio jak u Partiji. Desimir smatra da je Draža bio prije svega Srbin, a da bi - takav kakav je, srdačan i narodski čovjek - u svakoj zemlji mogao biti član parlamenta. Draža (a i Desimir) misli da je Kardelj za Srbiju bio mnogo bolji od Tita, i slaže se sa mnom da je Kardeljeva formula o konfederaciji bila u srpskom interesu. Desimir mi obećaje da će Draži dati moj tekst o promjenama jugoslavenskog Ustava i poziciji Srbije u njoj (objavio sam ga u Ljetopisu).
Razgovaramo i o Dobrici Ćosiću, koji je, kaže Desimir, smatrao da je on (Tošić) bio četnički ideolog u inozemstvu. Tošić kaže da je glavni suradnik Naše reči iz Jugoslavije bio Vladimir Ivković, koji je dostavljao građu, uključujući i Kardeljevo pismo Titu o Hebrangu. Sve je to bilo u velikoj konspiraciji. Desimir kaže da su oni često dobivali tekstove iz Jugoslavije, a da nisu znali tko su pravi autori.
O predratnim komunistima, koje je poznavao iz svojih studentskih dana, Desimir kaže da je najbolje mišljenje imao o Avdi Humi, i općenito o Muslimanima-komunistima, koji su bili najtolerantniji. Nasuprot tome, Crnogorci, a posebno Crnogorke su kao komunisti bili najbrutalniji. Naročito Stana Tomašević, kasnije Arnesen. „One su sve bile kao Danica Drašković".
Bio je u Beogradu za vrijeme bombardiranja. Kaže da je cijeli grad živio u atmosferi velike solidarnosti, da se nitko nije svađao s drugima, i da nikome nije bilo teško gužvati se u autobusima. Tu i tamo se sreće s Latinkom Perović, Petrom i Ivanom Stambolićem i Milošem Minićem. Miloševa kći Jelica je sekretar Evropskog pokreta. Odlična je u prikupljanju novca...
Dotakli smo se i Šuvara. Desimir kaže da je Hrvatska ljevica najbolja stvar koja izlazi u Hrvatskoj, i da veoma cijeni Šuvara, koji je mogao biti odlična spona između Srba i Hrvata. U tom mi kontekstu spominje Mihajla Konstantinovića (oca Radomirovog, „Duh palanke"), koji je bio ministar u Cvetković-Maček vladi. Šuvar je sličan karakter. Spomenuli smo i Gorana Babića, za koga Desimir kaže da je povučen, tih, skroman i da ne igra nikakvu ulogu u Beogradu.
Desimir kaže da je Crna Gora sad postala ono što je nekad bila Vojvodina - najrazvijeniji dio „srpstva". Ljudi tamo izgledaju dotjerano, lijepo, a zemlja je sređena. Stvari se za njih razvijaju dosta dobro.
Od ljudi koje znamo obojica, sjetili smo se i Ivana Šibera, Žarka Puhovskog, i naravno - Pere Lađevića, s kojim se svakodnevno sretao u Beogradu. Našli smo i zajedničku točku u obiteljskim biografijama - obojica imamo rodbinu u jugoistočnoj, odnosno južnoj Srbiji. (Sjećam se jedne druge prilike kad je jedan naš zajednički prijatelj smatrao da sam Makedonac, kad sam mu rekao da imam porijeklo iz „Južne Srbije". Izvinite, šta smatrate pod „Južnom Srbijom"...). Desimir kaže da je 1992-93 vodio Latinku i Aleksu Djilasa k svom rođaku u svoj kraj, i da oni nisu mogli vjerovati u šta su došli. Rekli su: „To nema nikakve veze ni sa čim što podsjeća na civilizaciju"...
1. rujna 1999 (srijeda)
U Zagrebu od jučer... Danas ručak s visokim diplomatom iz američke ambasade u Zagrebu. Zanimljivo. Kaže da je Amerika involvirana u previše područja u svijetu, i da jednostavno više ne može nikome ništa obećati u smislu financiranja razvoja. To se odnosi i na Bosnu i na Crnu Goru. Što se tiče Bosne, kaže da je pesimističan, da ne vidi nikakvog ozbiljnijeg izlaza iz blokade (stalemate-a). Da se pokušava napraviti neki izborni zakon, koji bi favorizirao umjerene grupa, i to tako da rangira po preferencijama kandidate (multiple preference voting), dakle - nešto kao irski izborni zakon. Hrvatska je prekinula odnose s Harisom Silajdžićem, nakon njegove izjave o Tuđmanu, tako da se stvari zaoštravaju. Uz to, Bosna je nezadovoljna zbog nedavnog teksta u The New York Timesu, u kome se tvrdilo da je bosanska vlada „otuđila" milijun dolara pomoći, koju je međunarodna zajednica poslala u Bosnu i Hercegovinu. To postavlja pitanje smisla daljnjeg pomaganja.
U odnosu na Crnu Goru, Amerika vodi politiku „dvostrukog kolosijeka", a Crnogorci rade sve što se od njih traži. Većina kontakata s njima se odvija u Dubrovniku. Crnogorski političari dolaze tamo - najčešće u automobilima američkih diplomata - na brifiranje. Crnogorci ističu da ih je bombardiranje ozbiljno pogodilo, jer je uništenjem električnih centrala praktički uništen i podgorički aluminijski kombinat, koji čini oko 50 % vrijednosti cijele crnogorske privrede. Naravno, Amerikanci sad ne žele ništa obećati Crnogorcima, čak ni minimalnu financijsku pomoć, sve dok se ne riješi pitanje Miloševića.
Pitam ga što bi Amerikanci napravili da Srbija predloži „češko-slovački scenario", tj. mirno razdvajanje. On je potpuno zbunjen tom mogućnošću, o kojoj nije nikad ni razmišljao. Sa srpskog stanovištva, to bi bio prilično pametan potez, budući da Crna Gora sad očigledno ide svojim putem, a sve dok je u Jugoslaviji služi kao sredstvo pritiska na Beograd.
1. novembra 1999 (ponedjeljak)
Bio je Adam Michnik na Školi. Odlično predavanje, na poljskom. Veoma kritičan prema ideji o lustraciji, i prema CIA-i. Kaže da su američki diplomati mnogo bolje razumijeli stvarne događaje u Poljskoj od CIA. Kaže da je do promjena u Poljskoj došlo zato što je vlast bila preslaba da vlada, a opozicija preslaba da uzme vlast. U toj situaciji - anarhiji - bilo je objema stranama u interesu da sklope neki kompromis. Ako je netko znao da će se komunizam raspasti, neka nam kaže kad će se raspasti u Sjevernoj Koreji, na Kubi i u Kini, kaže Michnik. Pitao sam ga za ulogu Jaruzelskog i Walese. O Walesi je izbjegao odgovor, a o Jaruzelskom je rekao da 1981. nije morao uvesti ratno stanje. Šta je branio? Suverenost Poljske? Ali, ta suverenost nije postojala. Sovjeti bi možda doista intervenirali, ali to bi samo pokazalo stvarnu prirodu te vlasti - i ništa više od toga. No, 1989. je imao pozitivnu ulogu.Ostavio je dobar dojam. Bio je jednostavan i pametan, neopterećen teorijama. Englezi su vjerojatno bili zaprepašteni da netko tako slavan i pametan ne govori uopće engleski.
(Kraj serijala.)