Bio je dan kao i ovaj.
Jasan i mirisan.
Dole sijajuce zeleno, gore uzareno zuto, spojeno laviranim plavim.
I na toj slici slici On i Ona i izmedju njih Dobra Volja.
Kad im se prvi pu pogledi uhvatishe jedan za drugi i slepishe u najchvrshci zgrljaj posle duge samoce, Dobra Volja uzari u narandzstu shiroko i zagreja im srca, spojivshi ih tako u leguru iskusnog kovacha.
Disali su istim nemirom i samo zastanu da jedno drugom prebroje smedje pege u rashirenim ochima, bez treptaja da ne izgube ni taj maleni tren ono drugo lice.
Dan je ishao polako svojim putem i josh su beleli sicushni nanizani cvetovi u bashtama na probudjenom drvecu i Dobra Volja je spokojno dremala ugodno naslonjena na njihov dodir.
I tu sad dolazi ona patetichna kich scena, kao u svakoj prichi ove vrste, naduvana ruzichstim penastim osecanjem, koje napinje prostor i ne da mu da dihse.
I dan se malo vec umorio, krene da skuplja svoje prnje i valjda je neshto nesmotreno pomerio, te se odnekud stvori neshto ljubichasto iza Njega i dune mu hladni dah kroz kosu.
On se trgnu, oseti neko komeshanje, koje je guralo i guralo iznutra, brektalo, shkripalo, cvilelo i shishtalo i u jednom momentu naraslo veliko, ispunivshi ga potpuno.
I On postade Ja!
Ja je nekako bilo kruto i nije imalo onaj osmeh i pege u ochima i kako je krenulo kroz dan, on postade siv i vec zbunjen onim shto je uradio, gledao je da shto pre ode, kada je vec zabrljao, al ne beshe dovoljno brz.
Ona pretrnu od crvenih rechi, koje presekoshe lagodnu tishinu josh uvek ulepljenu onom slatkastom penom, skliznu joj iz stiska ispushtena ruka i trepnu zbunjeno da promeni sliku, al u tom pokertu nestade Dobra Volja i Ona sa njom.