dan kada moja žena tortu pravi ostaje ostaje upamćen kao dan radosti i smeha u mom ne baš nešto previše veselom životu, a ako mislite da je radost zbog ukusa iste...onda grešite..u pitanju je izgled kao i put kojim se do tortice stiže..
sve počinje listanjem mnogobrojnih časopisa, tipa kuhinjica, hrana i vino, debeli ali srećni... i pokušajem odabira one prave, one koja pleni izgledom a verovatno i ukusom..a da su slike lepe..prelepe.
posle značajnog i dugotrajnog rada na teoriji..naravno sledi praksa..a tada i počinje ono što meni kao nevinom posmatraču ulepša dan, hteo bi da pomognem, ali ne dozvoljava, moje je samo da nabavim neke neophodne namernice, da se povučem u komp i čekam..
neizvesnost..
a iz kuhinje se čuje veseli rad miksera, lupa šerpi i poneka psovka...
što više vreme odmiče mikser je nekako sve tiši, ali zato su psovke sve glasnije, pa se odlučujem da ne napuštam svoj komp, što je sigurno sigurno.
onda kada počinje da vlada tišina, znam da je došlo vreme filovanja i trenutka kada bi mogao da se pojavim, nebi li se ogrebo koju kašičicu onoga što svi mi i najviše volimo.
i tada ugledam njih dve, obe nevesele, žena razočarana u tortu, torta smušena i razočarana u ženu, gledaju se i neveruju jedna drugoj, misle se ko je koga prevario..
ja mljackam fil i tešim ih, poješcemo tortu ne brini a biće bolje drugi put, ne može uvek iz prve....
pa sećas se valjda kuma Krasine pite, kada je pokušavala da se pravi vrednom i marljivom domaćicom, kada smo morali mesarskim noževima da sečemo komadiće pite,
i iz pristojnosti pojedemo po dva parčeta, oprezno, lagano, kako bi sačuvali plombe i zube, pa i njoj je tada bilo prvi put, posle se popravila..i odlučila da ne sprema više pite.
eto moja žena barem pravi uvek lepe pite, pa kad dodje neki praznik zašto li se muči sa tortom, napravi pitu i to je to...zar ne...