" Utonuo sam u svoju pateticnu fazu iskljucenja. Cesto, kad sam s ljudima, bilo dobrim ili losim, cula mi se jednostavno zatvore, zamore se, dignem ruke od svega. Uctiv sam. Klimam glavom. Pravim se da razumem, jer ne bih nikog da povredim. To je jedna od slabosti koja me uvaljuje u najveca govna. U tom trudu da budem ljubazan prema drugima, dusa mi se najcesce pretvori u neku vrstu spiritualnih spageta..
Nije vazno. Mozak mi se iskljuci. Sam. Slusam. Odgovaram. A oni su suvise glupi da provale kako uopste nisam tu. "
Charles Bukowski, " Hollywood " ( 1989 )