Monžuik
Monžuik (Montjuïc - Jevrejsko brdo), je naizgled neveliko uzvišenje koje se uzdiže iznad starog dela grada, sa njegove jugozapadne strane. Nekada je bilo kao Kalemegdan - lepo za obići, ali opasno ako se skrene sa utabanih staza ili ostane unoć. Meštani su ovde bežali od gradske vreve i letnjih vrućina, a dosta njih je imalo i bašte po obroncima, uzgajajući povrće za prehranu. Po zlu se pamti tvrđava na vrhu brda - odatle su Vladine jedinice bombardovale grad tokom političkih nemira 1842. godine, a tu su tamničeni rodoljubi i borci za nezavisnost Katalonije, a mnogi poznati su tu i streljani. Međutim, kada je povodom Svetske izložbe održane u Barseloni izgrađena žičara kojom od Barselonete, preko cele luke, gondole klize onamo, Monžuik je počeo da sve više postaje zanimljiv stanovništvu i pogotovo turistima. Vojska se iselila iz tvrđave sa promenom režima, 1960. godine. Pravi bum došao je tek sa Olimpijskim igrama 1992. godine, kada je izgrađen ceo kompleks sportskih terena, što je dovelo do potpunog preuređenja i oživljavanja ove oblasti - baš kao i celog grada.
Do Monžuika se lako stiže i peške - odmah je na ivici Ravala, nekih 15-tak minuta hoda od Ramble. Međutim, tek ste došli do podnožja. Mada se uzdiže samo 173 metara iznad mora, uspon je poveliki, pa se mnogi odlučuju za neko od prevoznih sredstava. Pored gorepomenute žičare, postoji još jedna manja, koja polazi negde od pola brda - taman da se zapitate da li vredi još dahtati uz stranu ili platiti 6 evra za komotni uspon. Ako ste malo pažljiviji, pogledaćete unaokolo pa videti da ispred prolaze autobusi u kojima je karta manje od evra (a koji inače polaze sa trga Španija). No, vožnja žičarom je posebno zadovoljstvo i isplati se zbog sjajnog pogleda na grad. Ako ste se ipak odlučili za pešačku varijantu, imaćete priliku za odmor u nekoliko izezetno lepih parkova koji uz mir i zelenilo pružaju lep pogled. Tu su još i Etnološki i Arheološki muzej, Grčki teatar i park, Botanička bašta i Fondacija Žoan Miro.Sa vrha brda, ispred tvrdjave, puca lep pogled na ceo grad, pa stoga ne čudi što je ovde puno turista i lokalaca. Sa druge strane tvrđave, okomito niz stenu, vidi se luka i dalje na jug aerodrom. Sve u svemu, prijaće vam odmor od nekih sat vremena što je dosta da se obiđe tvrđava, odmori, nadiše čistog vazduha koji vetar donosi sa mora i uživa u pogledu na mravinjak koji vas okružuje sa svih strana.
Olimpijski prsten
Anella Olimpica je kompleks terena koji su korišćeni na Olimpijskim igrama održanim u Barseloni 1992. godine. Izgradnja terena je bila sjajan potez gradskih vlasti - iskorišćen je do tada slabo pristupačan teren pun rupčaga, na samo desetak minuta vožnje od centra grada, i to prema aerodromu. Središnji objekat ovog kompleksa je Olimpijski stadion. Izgrađen je još 1929. godine, kada je Španija prvi put imala ambiciju da ugosti igre. Medjutim, zbog političke nestabilnosti i kasnijeg građanskog rata, Barselona je morala da sačeka do 1992. godine (kada je inače pobedila Beograd, neki bi rekli tesno i to zbog činjenice da je tadašnji predsednik Olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran bio iz Barselone). Za te igre, stadion je u potpunosti obnovljen, ali je i dalje spolja sačuvao karakterističan starinski, meni veoma prijemčiv izgled. Niz padinu, od stadiona, niže se kompleks koji čine olimpijska dvorana Sant Đordi, široki prostor ispresecan svetiljkama i vodoskocima, igralište za bejzbol, bazeni, tereni za zagrevanje i razgibavanje i Fakultet za fizičku kulturu. Najmarkantnija građevina je zasigurno toranj koji bi trebalo da služi za komunikacije, ali je tu funkciju odavno izgubio. Neposredno izvan stadiona je i Olimpijski muzej, ispred koga su u metalu izlivene stope nekih poznatih sportista, uključujući Moniku Seleš, Rafaela Nadala, Pau Gasola, Marka Špica, Lensa Amstronga i druge.
Nacionalni muzej umetnosti Katalonije
Zgrada Nacionalnog muzeja impozantno se širi na severnoj strani Monžuika, nadvišujući sajam koji se prostro ispod, ogromnu fontanu i široki bulevar kojim se, kroz dve visoke kule od cigala, izlazi na trg Espanja. Ako ste silazili niz Olimpijski kompleks, naći ćete se na vrhu stepenica, na izuzetnoj terasi, u hladu, sa savršenim vidikom ka gradu. Ovde vredi zastati i uživati. Budete li tu petkom ili subotom uveče, imaćete i dodatno zadovoljstvo. Sa prvim mrakom kreće spektakl: fontana ispod se razigra, raznobojna svetla šaraju vodu i vazduh, i sve to praćeno prigodnom muzikom. Doživljaj koji nikako ne treba propustiti.Ako vam je ostalo vremena, od Nacionalnog muzeja krenite još dalje po brdu, ka zapadu. Sa te strane, pored teniskih terena, imaćete još jedan vidikovac - ovog puta sa pogledaom na gospodski Padrelbes (brdo sa vilama najbogatijih Barselonaca), na nove stambene blokove koji sežu sve do mora i aerodroma u daljini. Samo pažljivo oko prepoznaće ne baš upadljive lukove stadiona Kamp Nou, na kome fudbalski klub Barselona niže svoje uspehe.
Korida
Na trgu Španija nalazi se najstarija korida u Barseloni - Plaça des Brasus les Arenes. Sagrađena je još 1900. godine, ali se u njoj odavno ne održavaju borbe sa bikovima. Poznata je i po tome što su tu 1966. godine koncert održali Bitlsi. Danas se renovira, i ko zna čemu će služiti jednog dana. Koridu danas možete videti u Plaça de Braus Monumental, u blizini one moderne kule što podseća na glavu šećera. Pedro Guitierez zvani "El Kapea", Žulio Benitez poznat kao "El Kordobes" i Anžel Teruel spremaju se da doakaju bikovima u nedelju, ali ćemo tada mi već biti na putu kući. Po najavama, borbe se održavaju barem dva puta mesečno.