Autor: Rodoljub Šabić
Slučaj ZC „Studenica" je, bar što se tiče nadležnosti Poverenika za informacije, okončan. Posle mučnog „natezanja" koje je podrazumevalo i moju komunikaciju sa ministrom, premijerom i Ombudsmanom, nalog Poverenika je izvršen i porodica A. P., tragično preminule pod nerasvetljenim okolnostima, konačno je dobila kopije njenih medicinskih dokumenata, pre desetak dana.
Međutim, naknadno sam, praktično ex private, došao u posed jednog „zanimljivog" dokumenta. Voleo bih da proverim da li delimo zajedničke stavove o istom, pa ću veći deo sadržine citirati doslovno:
„Na 29. sednici Sudsko-medicinskog odbora Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, održanoj 14. 04. 2009. godine u 12.30 časova, pod tačkom 4. razmatran je dopis Zdravstvenog centra „Studenica" iz Kraljeva u kojem se od ove zdravstvene ustanove zahteva pristup istoriji bolesti za pacijenta koji je lečen na Odelenju ginekologije, pozivanjem na Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja.
Nakon diskusije donet je sledeći
ZAKLJUČAK
Podaci u istoriji bolesti nekog pacijenta sadrže podatke o pacijentu koje je lekar saznao vršeći svoju profesionalnu delatnost i prema definiciji ovi podaci predstavljaju lekarsku tajnu. Davanjem na uvid istorije bolesti neovlašćenim licima, ne samo da bi bio učinjen težak deontološki prekršaj podložan sankcijama staleškog udruženja Lekarske komore, već i krivično delo predviđeno Krivičnim zakonikom Srbije.
Stoga podaci iz istorije bolesti o obolelom nikako ne mogu biti od javnog značaja, bez obzira da li ih traži i najbliži srodnik obolelog.
Ukoliko postoji sumnja o neadekvatnom ili neblagovremenom lečenju,onda zainteresovana strana može da povede postupak putem institucija sistema, na način koji je jasno definisan našim Zakonom o krivičnom postupku.
Obrazloženje
Od Hipokratove zakletve[1] do današnjeg dana čuvanje lekarske tajne predstavlja važnu deontološku i zakonsku obavezu i čini suštinu etičke vrednosti lekarskog poziva. Kolika joj se pažnja pridaje i danas može ilustrovati činjenica da se njeno kršenje smatra društveno opasnim delom i svrstava među krivična dela protiv sloboda i prava čoveka i građanina.[2]
[1]„O svemu što sam video ili čuo u vršenju svog poziva ćutaću i smatraću tajnom i svojom dužnošću."
[2]Član 141. KZ Srbije: „Advokat, lekar ili drugo lice koje neovlašćeno otkrije tajnu koju je saznalo u vršenju u svog poziva, kazniće se..."
Pojam lekarske tajne obuhvata sve činjenice koje je lekar saznao od pacijenta vršeći svoj poziv, a koje nisu pristupačne širem krugu lica i za koju postoji interes i volja pacijenta da se one ne saznaju, jer bi njihovo otkrivanje javnosti moglo da šteti interesu bolesnika. Nedostupnost ovim podacima obuhvata i lica iz bliže porodice obolelog, kao i lekare koji ne učestvuju u lečenju ovog lica. Da bi lekar uspešno obavio dijagnostičko-terapijske procedure između lekara i pacijenta mora postojati puno poverenje, ubeđenost obolelog o čuvanju lekarske tajne, drugim rečima odnos pacijent-lekar mora biti krajnje dobronameran - bona fide."
Hajde da se ne pitamo - otkud sada Novi Sad, ili - otkud tako munjevita reakcija? Ili - zašto onaj ko je tražio i dobio ovako „autoritativno" mišljenje, na kraju ipak nije po njemu postupio? Zapitajmo se samo - kako izgleda mišljenje? Na prvi pogled ne baš loše, zar ne. Doduše, samo na prvi pogled i na apstraktnom nivou, u relacijama konkretnog slučaja izgleda bitno drugačije.
Jer, besmisleno je pokojnu A.P. zvati „obolela". I dok je bila živa, nije bila „obolela", bila je „prava i zdrava žena" koja je u bolnicu došla da se porodi i umrla pod još uvek nejasnim okolnostima.
Jer, rečenicu Hipokratova zakletve „citiranu" u fusnoti, nije moguće pronaći u tekstu zakletve. Ni u onom prvobitnom, koji počinje sa zakletvom Apolonu, Akslepiju i Higiji, ni u poslednjoj verziji, tzv. Ženevskoj zakletvi?
Jer, citiranje odredbi KZ-a koje se odnose na neovlašćeno otkrivanje tajne, takođe je besmisleno, kada je sasvim jasno da davanje dokumenata po obavezujućem nalogu nadležnog državnog organa nije i ne može biti neovlašćeno.
Da ne govorim o tome da, u kontekstu slučaja koji je završen smrću pacijenta zvuči cinično, čak groteskno pozivati se na „puno poverenje" ili „uspešno obavljanje dijagnostičko-terapijske procedure".
Nije sporno da podaci iz medicinske dokumentacije moraju biti štićeni od pristupa javnosti - i po pravilima iz Zakona o zaštiti podataka o ličnosti i kao službena tajna, shodno pravilima Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Međutim, isklučivo radi zaštite legitimnog interesa - privatnosti pacijenta, a ne i radi zaštite eventualne profesionalne greške. U konkretnom slučaju, javno je izneta sumnja da je smrt pacijentkinje posledica toga što je iako pod hipertenzijom i sa glavoboljama zbog kojih je povremeno gubila svest, bez pratnje transportovana u drugu medicinsku ustanovu. Ne može biti nikakve dileme - ako se odgovori na ova pitanja nalaze u medicinskoj dokumentaciji, oni nisu i ne mogu biti tajna, javnost ima pravo da ih zna. A nezavisno od uzroka, nakon smrti pacijenta, suprug odnosno porodica imaju, shodno odredbama Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, pravo na pristup dokumentima koji sadrže podatke o ličnosti pacijenta, osim, razume se, ako bi izričita poslednja volja pacijenta bila drugačija. I bez zakona to bi bilo logično i prirodno.
Suprotstavljanje tome, nema nikakve veze sa Hipokratom, ima samo sa hipokrizijom.