Jedna od omiljenih porodičnih tradicija mi je odlazak na selo kod babe i dede- za Božić, Uskrs i slavu. Ovi odlasci se razlikuju od ostalih najviše po tome što sestra, mama i ja nosimo specijalnu garderobu za navedene manifestacije- poučene višegodišnjim iskustvom- uskačemo u trenerke ili neke široke pantalone, jer drugačije ne bi moglo da nam stane ni polovina od one hrane koju baba tako savršeno spremi. A kako ne probati... sve? Što se muškog dela familije tiče, njima je lako, jer ionako svoje stomake nose prebačene preko kaiša.
I ove godine se ponavlja ista priča... dok se u dvorištu jurcam sa psima i mačkama, baba me blago prekoreva što ne uhvatim neko jare ili prase, pa njih da mazim, a ja joj, kao i uvek, dajem isti odgovor- da ne mogu da se igram i ujedno, emotivno vezujem za buduću hranu. Baba samo odmahne rukom i već je vidim kako mi sledeće godine postavlja isto to pitanje.
Čujem zveckanje tanjira i već počinjem da saliviram kao ono Pavlovljevo pseto - hrana je gotova, i sad je na mene red da postavim sto. Iz kuhinje se sve prebacuje u drugu prostoriju za ručavanje, ali neko treba da ostane na nogama u toj kuhinji s obzirom na to da od šporeta na drva redovno doživljavam toplotne udare. Eh, a taj šporet na drva... ko bi rekao da iz njega mogu izaći tolika zadovoljstva- fantastična hrana plus toplota uz pucketanje drva redovno rezultiraju fantastičnim snom. Taj splet okolnosti utiče da mi se mozak svede na obavljanje najelementarnijih fizioloških potreba, na čist hedonizam i moje otvoreno priznanje- da tog dana živim da bih jela a ne obrnuto.
Elem, na stolu sve šareno, za stolom sve ozareno, čuje se neka prijatna muzika, sa zida nas gleda čuvena arkada-na-arkadu fotka sa babinog i dedinog venčanja... prava porodična idila.
Jede se već dvestaosamdesetčetvrta sarma, dopunjuju se činije za salatu, pije se lozovača a deda je, po običaju najveseliji i najpričljiviji-
Deda: „ I tako kažu da Hristos ne bi mogao da vaskrsne, da se nije pojavio rak..."
Baba: „ Raaak?!! Bolest rak!?"
Deda: „ Aman bre babo, kakva bolest! Samo na bolesti misliš! Rak, životinja, znaš ono što štipa!"
Baba: „ Aaaa... životinjaaa..." (smeška se baba i namiguje, iako se svi kikoćemo i razumemo da namerno minira dedinu priču)
Deda: „ Pa da... i kažu da se rak prišunjao i ukrao ekser koji su hteli Isusu da zakucaju u glavu ili stomak, i polako se vratio unazad... i eto, da nije bilo raka, Hristos ne bi mogao da vaskrsne. Zato ga je Bog blagosiljao i darovao specijalnu veštinu- od tog dana, kako se kreće unapred, rak se isto tako vešto kreće i unazad!"
Ne stigoh da sažvaćem zalogaj i pitam dedu gde je to čuo jer nastavlja-
Deda: „ Jeste, i nevernici su se smejali, hahaha, taj će da vaskrsne kad kokoška snese crveno jaje i zaklan petao zakukuriče...."
Baba: „ Ma ova narandžasta boja mi nije ispala nešto, gledaj kako je bledunjavo ovo jaje... (opet baba zalazi u trol) ... al velim, važno da ga kokoška ne prepozna..."
Deda: „ Babo, jel hoćeš ti nešto da slušaš, da naučiš danas, ili ćeš samo da me zavitlavaš?!"
Ne moram da naglašavam smehotres koji je zavladao za stolom... smeje se i deda, ali je kao i ljut jer ga baba uzurpira...
Deda: „ I kad dođe nedelja... ono stvarno- kokoške snele crvena jaja, a zaklan pevac iskočio iz lonca i na sav glas KUUUKUUUURIIIKUUUUU!!!!"
Kako je deda zakukurikao i izgestikulirao, samo što nismo popadali pod sto od smeha, neki se već tapšu po leđima jer su se zagrcnuli, a sestra i ja plačemo...
Baba i Deda: „ Gle ova deca, previjaju se k'o na sa'ranu, daleko bilo, hahahaha!"
.........................
Deda: „ Nego, ajde jedite meeeso, šštta ste navalile na tu salatu... pa babooo, dal smo kupusss danas zaklali ili prasee!??! Evo ti Mašo ovo paaarče, vidiii, saamo krtina!"
Dedin lozatalk već postaje otežan i nerazumljiviji pa baba prelazi u napad umesto njega.
Baba: „ Jeste, jeste, slabo si jela, a to u Niš nema, ionako si se sva osukala tamo, kao da jedeš hranu za ptice!"
Maša: „ Ali bako, ja sam danas pojela koliko za prethodnih 5 dana, stvarno nema više gde da mi stane..."
Baba: „ More 'ajde, uvek može još, jedi bez 'leba!"
Priznajem da mi to „jedi bez 'leba" nikad nije bilo najjasnije, ali nema veze, ipak je posle višeminutne rasprave, dogovor postignut- rekla sam da mi ne diraju tanjir i da ću se vratiti čim malo svarim šta smo ono beše jeli na početku a u međuvremenu odoh da stavim kazan za kafu i donesem kolače za one najupornije.
Deda je ubrzo otišao da prilegne, pa nismo čuli razradu priče, a posle toga nas je prošetao kroz njegovo detinjstvo i teške poslove koje je obavljao kako bi od siromaha postao ne bogat, ali prilično zadovoljan onim što je (zajedno sa babom) postigao poštenim radom.
Babu takođe nije život mazio, ali je ostala vedra, jaka i, iako neškolovana, izuzetno mudra žena od koje se mnogo toga može naučiti. Za nju, svaka loša vest ima i ono- „Uh... dobro je, bar je to i to kako treba..."
.............
Divim se seoskoj idili, babi i dedi koji se podjednakim intenzitetom vole skoro pola veka, njihovim zajedničkim pričama, skladu, razumevanju, vedrini... kad njih pogledam, sve što mogu da kažem je-
Life is good :)