Danas sam hteo da napišem jedan blog koji nema ama baš nikakve veze sa muzikom. I evo koliko sam uspeo u tome.
U kraju Beograda u kome živim, tačnije pedesetak metara od moje zgrade, juče se desila pucnjava u kojoj je jedan lik poginuo, za život drugog se bore. Kapiram da će Politika u skladu svoje najnovije transformacije u Reviju 92 ovu informaciju objaviti na naslovnoj strani (sa sve fotkama leševa), tako da nema potrebe da dupliramo vesti. Prekjuče je štrajkovala ona gamad koju neki zovu još i ’taksistima’, blokirajući kretanje svih onih koji se obično ne voze u njihovim masnim vozilima (u kojima vrata iza vozača ne možete otvarati da ne bi poremetili položaj izvesnih kablova). Budući da se moj blog uglavnom bavi ljudima, ni o taksistima neću pisati. Na televiziji koja nosi isti broj kao sajt na kome je ovaj blog, je počela nova sezona regrutnog centra budućih 92ojkinih radio voditelja, poznatijeg pod imenom Veliki brat (mora se od nečega živeti; mi to ne volimo al’ šta da se radi; mi nemamo veze s tim, pitajte Emotion; možda to i ne bude toliki treš; možda od keša zarađenog na VB reklamama, neki ljudi sa radija počnu najzad da rade za novac; možda su u šumi etc). Da mi to bude tema bloga? Pa pisao sam već preopširno o Velikom bratu. Kada? Četiri rečenice iza. Možda da prozborim koju o Kosovu? Hoću, ali tek kada spojim 8 sekundi da na televiziji, radiju ili novinama ne budem ništa čuo / video na tu temu. A da se okušam u tekstu o novom predsedniku FK Partizan? Ipak ne hvala - ne bih se uplitao u priču o domaćem fudbalu i mafiji, temu koju ni emisija Insajder ne sme da zagrebe. Ili da pljujem po kuriru? Kurir – šta je to? Pa o čemu onda da pišem? Hmmm...
Dok razmišljam o temi današnjeg bloga, u pozadini mi ide album The Movie, benda iz Bruklina Clare and the Reasons....Upravo čujem stih ’I like to cook for you in my underwear’, ispod kog se provlači ekstremno senzualan zvuk klavira...i upravo mi ova stvar daje ideju da bih danas mogao prozboriti reč-dve o Clare i njenom šestočlanom bendu. Kao što vidite, trudio sam se ali ne ide. I dalje mi je više stalo do 5 ljudi koje obradujem tako što im skrenem pažnju na neki predivan bend, nego do 500 ljudi koje (ne)će oduševiti moj politički stav, jer je sličan njihovom. Neke stvari se podrazumevaju. Dok se druge ne znaju. Većina nas zna da je Press toalet papir, da je Koštun smrad, da je VB treš, da su Zeka i Bjeka lopovi....ali koliko nas zna za Clare and the Reasons? Jedan, dva, tri....četiri...Ne zanima vas da saznate bilo šta o njoj? OK, poštujem vaš izbor. Laku noć i prijatno.
Ako niste slušali pomenuti bend, posetite njihov myspace. Ili, skinite ovde ubedljivo najlepšu stvar sa albuma Pluto (u kojoj Clare tako šarmantnim tekstom teši ex-planetu Pluton). Clare je diplomirala jazz arranging and composition na Berkli univerzitetu u Bostonu (njeno puno ime je Clare Muldaur Manchon, a tata joj je renomirani folk-blues gitarista Geoff Muldaur). To ne znači da je The Movie striktno jazz album – pre bi se moglo reći da samo koketira sa jazzom, dok je u osnovi reč o chamber pop pravcu (ako je ime pravca uopšte bitno). Dugo nisam čuo tako suptilno ukomponovane gudače, koji zvuče čas nežno, čas sexy, čas tužno, čas noćno. Noćno, da. Iako ne živim na Zvezdari, ne pijem belo vino, ne mislim da je prvi Tricky-jev album promašaj i nemam nikakve veze sa bosanskim TV Pinkom, obožavam da slušam muziku noću (deo dana kada sam kao riba u vodi), a u to doba nekako mi uvek više prijaju akustični instrumenti od npr. gitarske distorzije ili nekog masnog ritma. Za malopre pomenute gudače je direktno odgovoran Brian Wilsonov ’ratni drug’ Van Dyke Parks (takođe odgovoran za prošlogodišnje remek delo Joanne Newsom), koji svakim novim angažmanom dokazuje kako je moguće biti vitalan i u 64. godini života. Pored njega, tu je i jedan od Van Dyke-ovih naslednika Sufjan Stevens, koji je pored pratećih vokala pomogao Clare i u nekim idejama oko aranžmana, a možda ponajviše oko prodaje albuma, znajući da gomila indie klinaca ’mora imati odmah i sad’ svaki album na kom se pojavi Sufjan.Verujem da će mnogi koji vole Madeleine Peyroux, Claudine Longet, Eleni Mendell, ili čak Cranes pronaći nešto za sebe na ovoj ploči..Mada, mene lično The Movie ponajviše podseća na Sylvie Lewis, čiji ovogodišnji album Translations je oboležio najveći broj mojih avgustovskih noći. I Clare, i Sylvie imaju taj neki 70’s lounge-jazz vibe, upakovan u modernu produkciju. Obratite pažnju na prvi singl, stvar Rodi (ima je na myspace-u) koja je pravi primer za to – usna harmonika na početku zvuči tako arhaično, dok nastavak pesme podseća da je album ipak izdat 2007. (tačnije, biće izdat početkom oktobra). Bajkovita Alphabet City dočarava bezbrižnost jedne njujorške, zimske noći, dok svemirska Science Fiction Man ima za temu konstantno bekstvo od realnosti, koje ne podrazmeva ni drogu, ni alkohol. Ista stvar bi se mogla reći za ceo album The Movie.
Clare and the Reasons nisu snimili enciklopedijsko remek delo, ili blokbaster čiji tiraž se meri milionima prodatih kopija. Naprotiv. The Movie je jedan vrlo intiman album, ispunjen mnoštvom krhkih i ženstvenih melodija, koji tako prija u 3:15 AM dok napolju pada sneg, kiša (ili možda vlada?). Čarobno.