Stiže mi nedavno poruka od drugarice iz Novog Sada, sa subjektom „help!". Ćerka u sedmom razredu ima pismeni iz srpskog narednog dana, treba da se pripremi, a ne zna šta da napiše na temu "Na Gazimestanu", rodoljublje nekad i sad ili Jedna stranica iz mog dnevnika.
Na Gazimestanu? Nekad i sad - Kosovo, nekad i sad - rodoljublje? Rakić i - Milošević? Glavom proleće film. Moćni stihovi:
„Danas nama kažu, deci ovog veka,
Da smo nedostojni istorije naše,
Da nas zahvatila zapadnjačka reka,
I da nam se duše opasnosti plaše.
Dobra zemljo moja, lažu! (...)"
I hladan tuš na kraju pesme:
„I danas kad dođe do poslednjeg boja,
Neozaren starog oreola sjajem,
Ja ću dati život, otadžbino moja,
Znajući šta dajem i zašto ga dajem!"
Ja ću dati život, otadžbino moja? Mislim da je moja generacija Rakića čitala nešto kasnije, u devetom ili desetom razredu (u vreme onog Šuvarovog usmerenog obrazovanja), ali ta mala razlika u zrelosti nije mi onomad pomogla da bolje razumem činjenicu da je moguće dobrovoljno, „znajući šta dajem i zašto dajem", ginuti za otadžbinu. I dok gledam večeras ovaj muzički video koji sam malopre slučajno pronašla na Youtubeu, podilazi me jeza - bože, kako je ta pesma iz 1912. na papiru još nevina u poređenju s ovim muzičkim mrakom proizvedenim 2008. godine!
Naravno, da nije bilo Miloševićevog Gazimestana, koji sam takođe našla na Youtubeu, ne bi ni takva muzička obrada Rakićeve pesme danas bila zamisliva. Bolje rečeno, bila bi potpuno irelevantna i smešna.
Miloševićev govor, koji je udario novi glanc kosovskom mitu (umesto istoriji), u kojem je bivši predsednik masno lagao narod o jednoj od, navodno, najvećih bitaka ovoga doba, govor u kojem je, kao komunista nad komunistima koji je samo hteo da očuva Jugoslaviju, progovorio o istorijskom trenutku (tadašnjem, 1989) u kojem je „Srbija povratila svoj državni, nacionalni i duhovni identitet" - taj govor je kopča između rodoljublja nekad i sad.
Dete koje u sedmom razredu osnovne škole treba da piše pismeni na temu rodoljublja, a povodom Rakićevog Gazimestana, o Miloševiću veoma malo zna. Zna da je bio predsednik, kao kroz maglu se seća bombardovanja posle kojeg je isti predsednik otišao u zatvor u Hag i zna da je tamo i umro. Milošević je za tu devojčicu iz nekog vremena koje s njom skoro nikakve veze nema i ona ne sluti da je Gazimestan danas važniji zbog Miloševića nego zbog Rakića, jer je niko ne uči tome da je Milošević bio taj koji je u „istorijskom trenutku" ukinuo razliku između nekad i sad i pripremio pozornicu za decenijski niz sličnih govora, čiju kulminaciju smo (zasad) gledali 17. marta prošle godine, kada smo imali čast u Beogradu da slušamo Koštunicu i Kusturicu.
Čitam ovih dana da je beogradska omladinska grupa Helsinškog odbora za ljudska prava objavila brošuru Šta je pisac hteo da kaže, u kojoj članovi te grupe, amaterski ali ozbiljno, analiziraju čitanke iz predmeta srpski jezik za sedmi i osmi razred osnovne škole u Srbiji. Oni su, kao što možete pretpostaviti, prilično kritični - manje prema samom sadržaju, više prema načinu na koji su književni tekstovi u tim čitankama obrađeni.
Statistički deo kaže, između ostalog, da je u čitanke ušlo 32 autora srpske nacionalnosti, a samo tri francuske, po dva ruske i hrvatske, i po jedan kolumbijske, engleske i grčke nacionalnosti. Broj pojavljivanja određene nacije (eksplicitno) u čitanci za sedmi razred daje ovakve rezultate: 35 puta srpska nacija, 11 puta turska, i po jedan put hrvatska, mađarska, italijanska, jevrejska i ruska.
No, ovo pišem samo ilustrativno, pošto nisam veliki pobornik statistike, a i zato što je nacionalna zastupljenost autora u školskim programima isuviše kompleksna tema da bi par tabela moglo dati odgovore na prava pitanja - recimo ono o eventualnom eksplicitnom ili implicitnom nacionalizmu, jer nikako ne može biti bitno koje je nacionalnosti autor, bitno je samo ono što piše i kako piše. Sem toga, a mnogi od vas će to i znati, ovo je internacionalan problem (da predupredim one koji vole da kažu da ni drugde nije bolje - recimo, u školama na nemačkom govornom području, kako osnovnim tako i srednjim, ne čitaju se slovenski autori, izuzev ponekog Rusa, a i to pod uslovom da ste u gimnaziji sami odabrali ruski jezik kao izborni predmet).
Dakle, statistiku na stranu; kada je osnovna škola u pitanju, akcenat je na saznajnoj vrednosti određenih književnih dela, odnosno pitanjima o tome šta nam to književnost bitno i tačno govori o životu (one specifično književne vrednosti, skopčane sa stilistikom, retorikom, žanrovima, epohama itd. dolaze uglavnom kasnije). Oko toga se trude autori čitanki i radnih svesaka, koji, kao što dobro znamo, postavljaju pitanja o razumevanju teksta i tako...
E, tu je kvaka, jer su odgovora dva:
a) i tako navode decu da misle
b) i tako navode decu da misle ono što želimo da misle (čitaj: da reprodukuju)
Evo kako to praktično izgleda (citat iz brošure):
U uputstvu za analizu pesme „Na Gazimestanu" modernog pesnika (kraj XIX, početak XX veka) Milana Rakića, koja se nalazi u čitanci za sedmi razred, postavljaju se sledeća pitanja: „Koji zavet pesnik izriče u svoje ime i u ime svoga naraštaja? Seti se sličnog zaveta koji u pesmi Kneževa večera daje Miloš Obilić."
Srbi su predstavljeni kao hrabri, izdržljivi, moralno ispravni i borci za pravdu. Ovu tvrdnju najbolje oslikava poruka autorke čitanke posle pesme „Na Gazimestanu": „U poemi Nasleđe, koja je u Čitanci za šesti razred, pesnik Milan Rakić poručuje: „U korenu starom struji snažna hrana". Zapamti tu poruku. Ciklusom pesama Na Kosovu, kojoj pripada i pesma Na Gazimstanu, najuverljivije je potvrdio tačnost ove poruke. Pokazao je to sopstvenim nadahnućem podstaknutim junačkom i kulturnom tradicijom srpskog naroda."
Zaokružite a) ili b).
Poruka drugarici: „neka pise o nekom danu kada su pobedili na nekoj odbojkaskoj utakmici. neka pocne od jutra, kako je uzbudjena ustala i pripremala se, kako se sastala sa drugaricama, malo kako je tekla utakmca, kako su se radovale i slavile kad su pobedile, kako se posle opustila, kako su se mama i tata i sestra radovale... stavi datum neki, svejedno koji, kao, napisala je dnevnik uvece pred spavanje, tako da moze da zavrsi nekom recenicom tipa 'sad cu divno spavati'. skuckajte mi to do 8, pa cu ja pregledati, dodati i korigovati."
Danas nama kažu, deci ovog veka,
Da smo nedostojni istorije naše,
Da nas zahvatila zapadnjačka reka,
I da nam se duše opasnosti plaše.
Dobra zemljo moja, lažu!