Nekada davno gledao sam nekakav crno-beli film domaće produkcije. Ili je bila TV drama, ne znam tačno, bio sam baš mali. U svakom slučaju nekakav siromah čovek u izlogu radnje ugleda nešto najlepše što je ikada video: beli lakirani nameštaj za kombinovanu sobu. Kao iz bajke. Sve sa zlatnim okovom. I zaduži se nesrećnik do guše, kupi tu “sobu od poleture”, okači luster “s kristali što se ljiskaju kaj ribe u plitku vodu” i bude srećan-presrećan.
Osim "kombinavane sobe" taj čovek je imao i jedno muško dete od jedno pet-šest godina. I to dete, dok je bilo samo kod kuće, uzme čekić i u igri izlupa i skroz unakazi onu “poleturu”. Otac, ponesen neljudskim besom, dograbi taj isti čekić i onako van sebe detetu, smrska prstiće. A onda, kada se osvestio i shvatio šta je uradio, da je sina doživotno osakatio, prost i nepismen a dostojan grčke tragedije, uzme štrangu i obesi se o kristalni luster ispred lakiranog belog regala.
Mali sam bio kad sam to gledao, ne sećam se ni naslova filma, ni ko je igrao ali se još uvek sećam (ili mi se tako čini) svakog detalja. A, ako se dobro sećam film je snimljen je po istinitoj priči koja se odigrala u nekoj našoj zabiti.
***
A sada imamo slučaj bez traga nestale Maddie. Znate priču – nestalo dete, ceo svet se digao da je traži, svi se zauzeli - od Vatikana, najvećih bogataša, najboljih advokata, detektiva, britanskog premijera... Svi, i zvani i nezvani, ponudili su pomoć i pokušali da se uguraju pod svetlost pozornice. Izgleda kao da nema ljudskog stvora koji nije čuo za njihov slučaj ni bogomolje u kojoj se nije molilo za srećan ishod priče. I svi su bili do te mere saosećajni da roditelje niko nije pitao zašto nisu brinuli o svojoj deci.
Evo prošlo je već skoro pola godine a male Maddie nema. U međuvremenu svetska a posebno poslovično beskrupulozna britanska žuta a i ostala štampa špekuliše svakojakim pričama. S početka su duboko sažaljevali Madinu porodicu i optuživali portugalsku policiju da je nesposobna da reši slučaj. Sada se polako okreću protiv roditelja nestale devojčice i lansiraju jezive priče.
Jedna od teorija koja se sve glasnije čuje je da je majka, inače lekarka, usmrtila ćerku omamivši je prekomernom dozom lekova za smirenje pa zajedno s mužem, inače detetovim ocem, skriva zločin. Teoriju potkrepljuje niz indicija.
Da nekome padne na pamet da drogira dete ne bi li dok je na letovanju mogao da banči sa društvom - u to još mogu da poverujem, ljudski je. Svašta živom čoveku padne na pamet. Ali da otac i majka ubiju dete pa umesto da se predaju vlastima uništi dokaze pa i samo telo sopstvene ćerke i još dignu toliku galamu po sistemu "držte lopova" za to se nekako nadam da nije istina. Mnogo mi je to ružan kraj čak i za jednu tragičnu priču.
A Portugalci uvređeno ćute, ni krivi ni dužni ispali najgrđi.