Moj prijatelj, vrlo, vrlo cenjeni muzičar koji živi i radi u Minhenu ( a deca nam se vole kao da su sestre od tetke u najmanju ruku, što mi je, moram priznati važnije) i njegova super cool žena ( a moja drugarica, što mi je još važnije) svečano su nam saopštili negde u januaru da dolazi čuveni, super čuveni i totalno cool lik po imenu Tommy Emmanuel. Pojma ja nisam imala ko je čovek ali u sud mojih prijatelja verujem. I tako smo decu nabacili jednoj babisiterki da je u duetu zabavljaju, a mi smo, otišli na koncert. Da sam znala da ko će me tamo dočekati - bolje bih se pripremila. Ipak susret sa ovom muzikom bio je dirljiv i zanosan, napet i opuštajući, uzbudljiv i opasan.
Australiski gitarista zvuči u najmanju ruku kao ceo bend, svira obradjene rock pesme na svoj način i kombinuje ih sa etno zvukovima Afrike. Ipak sa bine isijava energija, posvećenost i ljubav prema poslu koji radi. Ja inače otkidam na to kad vidm da neko svoj posao voli i radi zaljubljen u njega do ludila.
Hoću zapravo da napišem priču o ljudima koji su - 100% a ovaj gitarista, umetnik i posvećen čovek me je na to naveo.
Moj programer u Beogradu, puši, valjda dve kutije, kašlje i mnogo je nervozan. Sa njim se teško može razgovrati sem ako ne pričamo o poslu. Kad smo pre saradjivali - postoji struktura informacija koju želi da dobije, rok i ugovor o odredjenom honoraru. Više od toga ne. Dovoljno je da mu to prosledim mailom i više ne moram da brinem. Sa njim je divno raditi. Nema - nisam mogao, nisam stigao teško mi je u životu, šibaju me vetrovi i oluje. Ne. On radi i ćuti. Ne znam da li smo ikada privatno razgovarali. Verovatno da sam probala - pa sam videla da ga to ne zanima i odustala. Ovaj čovek će od mene uvek dobiti preporuku za bilo koji posao. On je odgovoran, stučan i pouzdan.
Ima jedna pekara blizu moje kuće. Ako ne radi moja pekarka - hleb kupujem u prodavnici. Ona je vrlo, vrlo krupna žena, oči joj se smeju a sva miriše na hleb i puter kifle.Vidi se da žena voli da jede vruća testa ali to njoj nekako stoji - to je ona. Već zna šta kupujem ujutro, spakuje mi uvek sitnu čokoladicu
( Uz kafu za usput doda- dok joj se oči cakle i kao da mi žele stvarno dobro jutro njima) i pita me imam li još neku želju. Ako sam ikada zamišljala pekrau i ljude koji peku hleb - to je moja pekarka. Zove se Joanna i dolazi iz Štutgarta. O hlebu zna sve. Petkom me pita da li da mi spakuje hleb u komadu da ostane duže svež. Spakuje malu berliner krofnu za Ninu od nedavno i za mene. Zaslužila sam - kaže, stalno nekako jurite!
Moj komšija iznajmljuje opermu za koncerte. Ima neki ogroman kamion i stalno pakuje i raspakuje. Gledam sa prozora kako pakuje kablove u torbu. Kako briše kutije u kojima su reflektori i sredjuje neke manje kutije. Nema kod njega bacanja po kamiončiću. Jednom sam ga pitala da pogledam unutra. Kamion izgleda kao vrlo, vrlo uredna apoteka.
Zubar koga sam nedavno upoznala - gledao je u snimak i već sam počela da se vrpoljim na stolici sa groznim utiskom da će početi ono majstorsko: Jao, ko vam je ovo radio???!!! Na tu rečenicu pozelenim i najljutim se - odma. Moj zubar je gledao, dugo nešto okretao i samo je blago dodao: Svi ljudi se trude da svoj posao rade kako najbolje znaju. Neki znaju više neki manje ali svi se trude. Na žalost moraćemo da poravimo trud vašeg prethodnog doktora"!