Boli, mnogo. Kao žilete da gutam, a već je prošlo sedam dana od operacije ... i navodno ću još neko vreme morati da se zlopatim. Najviše me smaraju lekovi protiv bolova. Ako ih uzmem onda mogu da jedem i pijem, al‘ sam sva kao žvaka. Ne uzmem li, garantovano ću gladovati ceo dan, a ni to nije ok, jer jedini način da se skidaju bele naslage sa rana, je da dovoljno jedem i pijem.
Odlagala sam tu operaciju krajnika od kada znam da mi prave probleme - oduvek, maltene. Sve mi to nekako nije bilo bitno, a sama pomisao na bolnicu i boravak u istoj je dodatno potvrdjivala odluku o nepotrebnosti bilo kakvog seckanja u predelu mi grla ... Medjutim, Sara ja vukla upale u poslednjih pola godine na mesečnoj bazi. Svaki put antibiotici ... sve jači. Dobila je uput kod specijaliste, koja je smatrala da moraju ipak da se vade.
Na jednom od tih pregleda ja zamolim da se pogledaju i moji krajnici, znajući da su havarisani i daleko od toga da još imaju neku funkciju osim što mi možda remete floru u ustima ... I naravno, morali su da se vade. Šta znači morali, ništa se ne mora, sem da se umre jednog dana, ali mi je preporučeno da to vadim što pre ... i rečeno mi je da ću ja to mnogo teže podneti od Sare.
Prihvatim ja obe operacije, možda malo i iz solidarnosti prema njoj, pomislim da je to pravi trenutak da ih i ja izvadim. To da će nju malecku da omame totalnom anestezijom i da joj seckaju po grlu, je jedino što mi se nije dopadalo ...
U prošli ponedeljak smo stacionirane. Ona je odvedena pre mene, u pratnji njenog tate, dok meni nisu dali da se spustim 3 sprata niže do operacione sale jer sam morala da popijem lek za smirenje, kao pripremu na operaciju koja meni sledi. Gledajući niz hodnik kako je odvoze na krevetu, prostrelio me neki vrlo gadan osećaj ... koji sam ubrzo uspela da potisnem ponavljajući u sebi uporno: ma biće sve u redu ...
Posle nekih sat vremena su došli po mene koja sam zaista bila smirena, prenaglašeno smirena ... razmimoišle smo se ispred OP sale, nju su vraćali u sobu ... uspela sam da joj uhvatim pomalo izgubljen pogled. To mi je bilo dovoljno, da znam da je se ona probudila i da je kod nje obavljeno, a sa mnom ... nek bude šta bude.
Živnula je u roku od dva dana. Kao da ništa nije bilo. Ja pak, kao da sam progutala ježa koji se zaglavio negde izmedju jezika i jednjaka ...
Ma, proći će ... kažu.