Do sada sam često pisao o flori, faunu osim domaće (kamile) nisam obrađivao. Današnji bliski susret sa predstavnikom divlje mi je dao inspiraciju za ovaj tekst.
Juče kad je delegacija klinaca koji su došli po svoju dnevnu dozu bombona odlazila, prethodno nam otpevavši ceo repertoar iz obdaništa, Džan je dotrčao nazad da nas obavesti da su videli zmiju "hortum gibi" (hortum – crevo, baštensko crevo, gibi – kao). E sad, ako ste pomislili na onu "u strahu su velike oči" moram reći da niste u pravu. Džan, švrća od svojih 6 godina koji me svojim ponašanjem, na granici da bude dijagnostikovano kao hiperaktivnost, podseća na mene u tom dobu, ne zna za strah. Uostalom samo nekoliko minuta pre nego što su došli kod nas je ubio škorpiju, što nam je Sanije sa ne malom dozom divljenja ispričala, sve imitirajući samrtni ropac škorpije (Sanije je devojčica u roze haljinici na fotki koju sam onomad okačio kod Unfa. Inače sanije znači sekunda na turskom, ali je i uobičajeno žensko ime).
Elem, danas sam se uverio da Džan nije preterao i da u bašti imamo zmiju – jako lep primerak Karayilan iliti crne zmije (guja pada na pamet, zbog serije, naravno). Karajilan (Coluber jugularis Linnaeus, 1758 ili Dolichophis jugularis), kao što ime kaže je crna zmija sa lepim crvenim akcentom na donjem delu glave koja živi na bliskoistočnim prostorima. Može da naraste do 2.5m. Nije otrovna i zapravo sa ljudskog aspekta je korisna živina, jede miševe, pacove, a kad je na dijeti guštere. Plaši se čoveka, pa nije neka opasnost, mada sam negde pročitao da ume da bude agresivna kada je saterana u ćošak i da bezubi ugriz osim što je freaky doživljaj ume i da zaboli (uhvatiti za rep i napraviti nagli trzaj poput pucanja bičem je savet za oslobađanje od ugriza – ako se pre toga ne onesvestite).
Fu se nije onesvestila prvi put kad je videla zmiju, dve nedelje posle naše selidbe u ove krajeve, ali je vrištala tako da se skupio i bliži i dalji komšiluk. Ja sam bio u Srbiji u to vreme, te sam dobio panični telefonski poziv koji se sveo na informaciju da tamo ima zmija. Dobro. Od tad se navikla i više puta se srela sa istima ovde na našem placu. Tvrdi i dan-danas da je jednom zmija zarežala na nju, ali ja sam skloniji da poverujem da je pokojna keruša Herkul koja je bila sa Fu u tom momentu zarežala na zmiju.
Seljani ne vole zmije bilo koje vrste i pletu raznorazne mitove oko njih. Od Aškdil, žene vlasnika kuće koju smo iznajmljivali prve godine u ovim krajevima, smo čuli da pri susretu sa crnom gujom treba nežno reći, – Idi karajilan, idi. (Git karayilan, git) – te da joj se ne sme učiniti ništa nažao jer će, u suprotnom, bliža i šira familija zmije doći da se osveti. Vrsta osvete je ostala nespecifikovana. Ovoj koju sam video danas nisam tepao, nisam joj ništa nažao učinio, jedino sam je malo ganjao da bih je bolje osmotrio, no brzo je nestala među kamenjem suvog zida, za koji od ranije znamo da im je omiljeno sklonište. Bila je dobra 3cm u prečniku i jedno 2 metra dužine.
Osim zmija od ovih gmizajućih hladnokrvnih živuljki imamo guštere. One "obične" sam onomad snimio u ljubavnom zagrljaju. Imamo i zelembaće koji su jako stidljivi i retko ih se može videti u njihovoj punoj lepoti. Međutim, imamo i neke zaostatke iz praistorije poput ovog guštera na slici. Uhvatio sam ga bukvalno tako što sam ga Nataši (mojoj keruši ljubimici) oteo iz usta, inače no chance da bez neke zamke uhvatite ovu opreznu živuljku. Nataša je najveća kukavica među psima koju sam ikad upoznao, plaši se bukvalno svega, osim guštera. Njih lovi iz sve snage i pored naših pokušaja da je ubedimo da to ne čini, jače od nje valjda. Ovaj šokirani je upravo izgubio levo zadnje stopalo međ' njenim zubima, ali verujem da se oporavio. Naime, pustio sam ga pošto se Fu prethodno konsultovala sa veterinarom.
Te male zmajeve je interesantno gledati. Menjaju boju u zavisnosti od okoline, pa ako stanuju u maslinovim stablima onda su sivkasti, ako stanuju u suvom zidu onda su riđkasto-crni poput kamena. Umeju da se raspištolje u sezoni parenja i da se ganjaju po maslinovim stablima poput veverica, pri čemu ih odaje zvuk trenja kandži o koru drveta pre nego što ih čovek uoči. Blesave pokrete glavom i gornjim delom tela, pretpostavljam u svrhu hlađenja na velikim vrućinama, neću ni da pokušam da opisujem. To treba videti.
Baštom se muva i omanja armada oklopnika – kornjača. Pošto smo usvojili četiri komada (Karakorum, Ana, Greenhead i Bajram), sada je standardna procedura kad naiđemo na neku divlju kornjaču da je očistim od krpelja i vratim tamo gde smo je našli. Naime, kornjače su pravi magneti za krpelje. Međutim, zbog njihovog izuzetnog imunosistema krpelji im ne nanose nikakve štete.
Čini mi se malo nepravedno da su kornjače simbol sporosti. OK, nisu brzi Gonzalesi i nindža kornjače jesu blago preterivanje njihove brzine i veštine. Međutim, ko god da ih posmatra u prirodi mora doći do zaključka da nisu one baš tako spore, a veština kojom savladavaju određene prepreke i strme uspone trajno menja mišljenje o njima kao mahom bespomoćnim stvorenjima. Ni njih seljani ne vole, jer im grickaju bundeve, krastavce i slično u baštama. Karakorum je preživela pokušaj ubistva, najverovatnije čapom (alatom sličnom našoj bradvi) pa ima razbijen oklop i poremećenu koordinaciju zadnjih nogu.
Prelazim na sisare. Uveče i noću se može nabasati na ježeve. Prvi susret je bio dramatičan. Sunce je već bilo zašlo, ali je još bilo vidljivo kada sam šetao sa Zejnom, jednim od 4 psa koje smo doveli iz Istanbula (dva su još među živima uključujući nju). U jednom momentu se sjurila u neko žbunje da bi izašla iz istog još brže krvolipteći iz usta i njuške. Naravno, odmah sam video o čemu se radi odveo je kući izvadio bodlje (bilo ih je zabijenih i u nepce) i zaustavio krvoliptanje. Posle se vratih da vidim šta je sa ježom. Njemu nije ič falilo, samo mu se nije dalo da se otklupča. Razumljivo. Kao nadoknadu za pretrpljeni strah odneo sam mu čančić mleka (svojevremeno sam u Novom Sadu imao ježa, jedno kratko vreme kad sam stanovao u kući, koga sam pripitomio po Bremovom receptu – naime, napio sam ga, pa znam da ježevi osim alkohola obožavaju i mleko).
Zejna je par nedelja kasnije ponovila istu glupost. Šta zna urbani istanbulski dodž* šta je jež.
Veverice sam pominjao u tekstu o maslinama. Mislim da ne treba da pišem kako je zabavno gledati te glodare. Ono što je u ovim krajevima sveta neobično je da ljudi love veverice. Puškama... Mesa radi... Sačmaricama...
Pri tom ne biraju mnogo gde će da pucaju. Prošle godine kada mi je sačma proletela tako blizu da sam osetio vazdušne talase na obrazima, a to je bilo drugi put da mi sačma prozuji pored ušiju, zvali smo žandarme. Došli su za nekih 10-tak minuta i bili veoma ljubazni i puni razumevanja. Pošto su nas saslušali rekli su nam da ako želimo oni će iz istih stopa napraviti pretres od kuće do kuće i naći će čija je puška još vrela, a usput će naći gomilu neregistrovanih pušaka. Ispričali su nam da su pre dva-tri dana sličnu akciju napravili u selu Sazkoj i da je kazna za posedovanje neregistrovane puške 3000 novih lira (oko 1500 evra). Rekli smo im hvala, ne hvala. Mi bi ipak da ostanemo ovde da živimo, te će biti dovoljno da se provozaju polako, onako malo teatralno, po selu, a mi ćemo pustiti aber zbog čega smo ih zvali i da ako se nešto slično ponovi desiće se isto što i u Sazkoju. Naravno, nije trebalo čekati dugo (2,5 minuta) da delegacija u vidu Memnune hanum, žene Sulejmana Katara, ne onog preko puta nego onog dijagonalno sa nadimkom Fidedži, dođe da se raspita. Verujem da je radio Mileva bio brži i od žandara, a fakat od tada se ne puca po selu.
Sa vevericama se završava vidljivi deo sisarske životinjske populacije i prelazim na onaj koji znamo da se muva ovuda, ali znamo samo po tragovima. Lisice u stvari spadaju u prelaznu kategoriju po vidljivosti. Nekad kad se vozimo noću ih vidimo kako pretrčavaju put ili ih negde oko puta osvetlimo farovima, no to je sve. Nije neobično naići na gomilu kokošjeg perja gde joj mesto nije, siguran znak da im je lov te noći bio uspešan.
Komšija Sinan, povratnik iz Nemačke, koji je zapravo prvi "stranac"** u selu (mi smo drugi) mi je pričao da je jednom video lisicu ranom zorom u svom dvorištu kako se igra sa njegovim psima. To me navodi na pomisao da se poslovična lukavost lija zapravo sastoji u diplomatiji i.e. uspostavljanju prijateljskih odnosa sa čuvarima.
Na kraju, tuda idu divlje svinje. Njih nismo nikad videli (žive), ali pre nego što smo se doselili sa sve čoporom naših pasa, ostavljale su vidljive tragove. Naravno, ne bih imao pojma da su to tragovi boravka divljih bravova i bravica, da mi Hasan (usamljeni jahač na magarcu) nije to objasnio. Naime, leti u potrazi za njihovom poslasticom – puževima – divlje svinje ruše suve zidove između njiva i riju po srušenom kamenju. Pošto se one ne druže sa psima, a plaše se laveža, ne nailazimo više u blizini na njihove tragove.
Eto, hteli ne hteli potiskujemo životinjski svet, koliko god se trudili da ga ne uzemiravamo.
* dodž – domaća obična džukela
** Pojam stranca ovde je veoma rastegljiv, Fu s obzirom da je čak iz Istanbula je definitivno stranac, kao i Sinan koji je iz Burse. Štaviše Džanova mama je jednom u razgovoru za sebe rekla da je stranac, ona je naime iz sela Mazi nekih 20 km od našeg.
––––––––––
Beleške na margini
Delove divljih svinja (butove) ili pak čitave (ako su male) mi povremeno lovci iz sela, zimi kad je sezona lova, poklanjaju. Tako da ponekad imamo gozbe dostojne Asteriksa i Obeliksa.
To je krenulo tako da se čovek iz sela, koga sam tada prvi put video u životu, pojavio u dvorištu sa butom od jedno desetak kilograma (sa sve kožom) i rekao da zna da stranci vole da jedu bravetinu, pa eto. Fu ga je zamolila da dovrši taj poklon tako što će ga odrati (ona meso kaotakvo može da gleda, veoma retko i da jede, ali dok to podseća na deo životinje ne može ni da gleda).
Tek onda je nastala panika šta sad sa tim? Telefoniranje mami u NS, budući da je odrasla u Iloku u vreme kad su dvorac još uvek posedovali italijanski grofovi Odeskalki (Odescalchi), koji su organizovali lovove na kojima se upucavalo mnogo više nego su grofovi i gosti im mogli da konzumiraju, iločki puk je mogao da nabavlja ili ponekad i dobija najkvalitetniju divljač, normalno je da je naučila da je sprema.
Elem, marinada, špikovanje itd. itd. bilo je zaista kraljevski, naročito ambijent – struja je nestala kad je večera bila gotova pa smo obedovali uz sveće...
------
Ptice su priča za sebe koju ću možda jednom (računam na pomoć albicille oko identifikacije) napisati, pre toga ih treba fotografisati.