In memoriam

Desilo se na jučerašnji dan

dali76 RSS / 02.05.2009. u 19:56

 

Predhodnu noć sam izašao van, ali ubrzo sam se vratio kući na čuđenje mojih ukućana koji su inače, u vreme kad obično dolazim kući, spavali čvrstim snom. Naravno, tu ne računam dragu mamu koja se uvijek nekako budila, na moju žalost, čim bih ulazio u kuću. Svjetlo nisam palio sve u svrhu tihog i neprimjetnog dolaska, ali kao posljedica mraka na stepeništu zakačio bi drveni tanjur koji je na lamperiji uz stepenice imao služiti kao ukras, al' i kao moj izdajnik te mamin obaveštajac za tačno vreme kad, odnedavno punoljetni sin jedinac , stiže kući. Glasni udarac drvenerije o stepenice te kotrljanje po istim probudilo bi i mene, a kamoli ne osobu lakog sna, tj moju mamu. Ne samo da sam se to veče vratio prije nego što su moji i zaspali, nego sam odlučio otići u svoju sobu i zaspati prije, za mene nevjerovatnih, 10 naveče.

Prije svitanja tog prvog maja 1995 bio sam budan. Ne zato što sam predhodnu noć legao rano. Ne, nije me probudio ni glasnodrndavi autobus ispred komšijske kuće. Nisu to bili ni alkoholisani prekrišioci primirja, koje je već skoro četiri godine vladalo u zapadnom kutku Slavonije. Ovog puta zvižduci granata koji su završavali eksplozijama bili su moj budilnik te prvomajske zore koja je tek najavljivala novi dan, dan koji će mnogo toga promjeniti u mom životu.

Svi smo se okupili u kuhinji u prizemlju. Mama je paničila dok je otac pokušavao da je smiri objašnjavajući da kuća ima betonsku ploču. “Samo se odmaknite od prozora“, govorio je tata i pokušao da koliko toliko pred nama sakrije strah koga samo nenormalan valjda ne bi imao. Baka je samo ćutala, i teško da ću ikad zaboraviti kad su nam se pogledi sreli. Mogao se u tom pogledu vidjeti strah i zabrinutost. Pukom srećom kao djevojčica izašla je živa iz zloglasnog ustaškog logora, a sad, pet decenija poslje, proživljavala je novi rat. Ovog puta gori, jer je u svojim unukama mogla osjetiti po prvi put kako se njena majka osjećala dok su proživljavale pakao Jasenovca.

Ja sam na zaprepašćenje majke obukao maskirnu jaknu koju sam dobio od komšije, na čijem rukavu je bio amblem “Milicija Krajine”. “Pa jesi li ti normalan, skidaj to!! Hoćeš da te uhvate takvog?! I milion puta sam ti govorila da šišaš tu kosu, vidi na sta ličiš.” Mama je vrištala, ali jaknu sam skinuo kad me otac pogledao. Nije želio paniku u kući, i bilo mi je jasno, no ipak nisam izdrzao: "Znaš mama, šta kome smeta duga kosa, valjda i oni slušaju rock and roll”.

Mama ko mama, samo misli na najgore, mislio sam, ali što je meni bilo važno, ja sam razmišljao drugačije. Došlo je vreme da se više odluči - ili oni ili mi. Došlo je vreme i za mojih pet minuta. Sve te priče iz srednjoškolskih klupa o specijalcima, "Rambo akcijama", skupljanje djelova uniformi, krema za cipele koja se jel'te maže po licu, sve je to došlo vreme da se isproba. Kad se tome doda probuđena nacionalna svijest i junaštvo, tek ponekad potkopavana podsvjesnim ali logičnim pitanjima koja iščeznu i nestanu pod zvižducima granata, dobije se rezon razmišljanja jednog osamnaestogodišnjaka. Dok je napolju zora postajala prekrasno prvomajsko jutro, broj eksplozija se povećavao i jasno se moglo razabrati da granate, za razliku od ranije, idu u oba smjera. Doduše sa naše strane grada u nesumnjivo manjem broju. Naša kuća je bila u predrađu podjeljenog grada i ubrzo je organizovana evakuacija civila prema selima gdje su čekali autobusi koji su trebali odvesti žene i djecu u pravcu Bosne.

Sklonište smješteno u podrumu lokalne trgovine bilo je jedno od sabirnih centara u gradu i na samo nekoliko stotina metara od naše kuće. Ništa manje udaljena nije bila linija razdvajanja. Zbog svega ovog ići do skloništa trotoarom bilo je glumiti glinene golubove i lake mete čak i za loše strelce. Sa vrha stabenih zgrada moja ulica se vidjela kao na dlanu, te smo morali prečicom preko bašti. Nikad neću zaboraviti taj kontrast prekrasnog jutra sa slikarsko plavim bojenim nebom bez ijednog oblačka, nebom kojim su šarali zvižduci granata završavajući se eksplozijama svuda naokolo.

Kad se ipak broj eksplozija razredio, ili se nama samo tako činilo, odlučili smo poći put skloništa. "Sine, čuvaj sestre i pazi na baku i mamu", rekao mi je otac i još jednom me zagrlio. Mami je jedva nekako uspio objasniti da ja ne mogu sa njima do granice sa Bosnom jer me neće zbog godina pustiti da izadjem.“Bolje je da ostane sa mnom kad vas isprati.”

Baka se na pola puta do skloništa vratila kući. Tata će ispričati kako se i sam iznenadio kad ju je video. Došla je još jednom da zagrli sina. Kao da je predosjećala da je možda to posljednji put. No ubrzo će nam se i ona pridružiti u skloništu.  

Od skloništa do prvog sela išla je prva grupa od 20 civila praćena sa par odraslih ljudi, gdje sam ja naravno sebe ubrajao. Bio sam na začelju grupe sa mojim prijateljem. Za razliku od mene koji sam bio naoružan voljom da se borim i crvenom putnom torbom, moj drug je nosio automatsku pušku.

Konfiguracija terena je bila takva da smo bili nevidljivi neprijateljskoj strani, skrivani šumom i brežuljkastim terenom, dok nismo izašli na jednu čistinu udaljenu samo par stotina metara od seoske ceste gdje je, kako su nam rekli, čekao prvi autobus spreman da odveze žene i djecu. Ta čistina je bio jedini prelaz, ali i siguran znak da nas mogu vidjeti “komšije” koje su nas tako besomučno obasipali granatama na ovaj prvomajski uranak. Ako ništa mogli su vidjeti da se, sem nas par, radi o ženama i djeci. Ubrzo će se pokazati da činjenica da se radi o civilima neće prestavljati nikakvu prepreku za granatiranje, čak naprotiv. Ni prvi ni poslednji put da je ovakva taktika upotrebljena među ljudima koji do jučer čuvaše bratstvo i jedinstvo ko zjenicu oka svog. Čuvali ga za medalju i počasno mjesto predsjednika sljepih i slabovidnih. 

"Lezite!", derao se momak sa početka kolone kad su se prvi zvižduci čuli nad glavama. Zalegao sam stavljajući ruke refleksno preko glave. Osjetio sam kako zemlja podrhtava na tupi udarac praćen eksplozijom.

Na komandu sa početka kolone grupa je krenula napred sasvim blizu prvih seoskih kuća koje su se vjerovatno svima učinile nikad daljim. Drugi zvižduk i više nisam čekao da neko vikne, već sam viknuo sam, još jednom zagrlivši zemlju pokrivajući rukama glavu, priznajem i uši. Ovaj put zvižduk granate nije, kao prošli put, završio onako zatupljujućim udarcem, niti sam osjetio da su buseni zemlje padali po meni. Dobar znak da su komšije barem malo podbacile, pomislio sam. Ustao sam i samo par koraka ispred bio je jarak koji je pratio vijugavu seosku cestu. Treći zvižduk granate je parao zrak, al' ovog puta nisam zalegao. Odlučio sam uskočiti u taj jarak koji mi se činio sigurnijim mjestom.

Uskočio sam u njega u isto vreme kad je odjeknuo prasak i na moment se divio skoku. E jebote, šteta što ovo neko nije mogao snimiti, pomislih, a sledeće sekunde vrisak mi je sledio dah. Nisam smio da pogledam ispred, a zatim sam čuo mamu kako me zove. Vidio sam nju i sestre i odahnuo. Bile su uplašene, ali ipak - ko nije.

Pod desnom potkoljenicom osjetih vrućinu, a nedugo zatih pod rukom osjetih toplu tečnost koja je već dobro nakvasila hlače. A u vražiju mater, zar da se tako završi moj prvi ratni dan! Ja sam, ipak, imao sreću. 

Sve je utihnulo i strašnije od granata prolamao se jauk žene koja je u svom naručju nosila svoju petogodišnju ćerkicu. Smrtonosni geler pogodio je malu Jelenu dok je bila u naručju svoje majke. Počeo sam refleksno da rukama pipam po grudima, stomaku, da nisam još negdje ranjen. Na moje zaprepašćenje gdje bih god rukom dodirnuo bilo je krvavo. Trebalo je ipak par sekundi da shvatim da mi je samo ruka krvava jer sam je drzao na rani pod koljenom pa ostavljam tragove svud po sebi. Izvadio sam kaiš i stegao nogu. Ja i znanje prve pomoći nikad nismo bili prijatelji. Sjetio sam se nastavnika prve pomoći koji bi mi govorio da kad vidim nekog da mu treba prva pomoć neka bježim, tako ću mu najviše pomoći. Hm, kako pobjeći od samog sebe.

Ljudi su se okupili u kućama uz cestu gdje je podalje stajao i autobus. Iako sam stegao nogu počelo mi se magliti pred očima. Tad nisam znao da me je geler samo okrznuo, ali i otkinuo 2 cm glavne arterije koja ide ispod koljena. Smjestili su me u kola i sa još jednom ženom ranjenom u ruku krenuli put Okučana. Bilo mi je teško što ostavljam moje, ali i drago što su svi ostali živi. Kasnije, mnogo kasnije ću saznati da me je mama lagala i da je baka poginula.

Sve mi se više mutilo pred očima i hvatao me san. Osjećao sam šamare po licu ali već sam počinjao gubiti svijest i kao kroz daljinu čuo sam glas: "Ne dajte mu da zaspe... Dalibore... samo mu ne dajte da zaspe..." Kao nikad do tad smrt je bila nadohvat ruke, ili bolje rečeno bio sam ja njoj.

Vijest da su hrvatske jedinice presjekle put do Okučana me je razbudila, na kratko. Bio sam svijestan da vjerovatno živim svoje zadnje sate.

"Ne dajte da umrem", govorio sam dok su mi vlastite riječi odzvanjale kao u praznom tunelu. Nisam mislio više o junaštvu, o nacionalnoj svijesti, o himni, o Obiliću. Mislio sam da li ću ikad vidjeti roditelje, sestre, baku. Mislio sam o djevojci koju nisam izveo na tu glupu kolu.

I postade Nacija izbljedela i beznačajna slika u odnosu na ono iskonsko ljudsko što svi nosimo. I više nije bitno koji i čiji amblem nosite, dal' na ramenu dal' u srcu, jer pred hladnim zadahom smrti čovjek postade gol kao od majke rođen, postade samo čovjek. I ja pomislih o svemu onom što misli svako kad mu smrt zakuca na vrata. Na one obične ljudske stvari koje veze sa nacijom nemaju. U popodnevnim časovima ipak ću zaspati najduži san. Koma je trajala dve nedelje. Smrt ću sresti, doduše onu kliničku, koja ostavlja jos jednu šansu za život.  

Ovaj blog posvećujem svim onim koji su nažalost zakasnili i nisu imali šanse ovo ispričati.

Ovaj blog posvećujem mojoj baki, maloj Jeleni i svim nedužno nastradalim tog prvomajskog dana 1995.

Njima neka je slava a nama nauk.

A sramota neka je onih što pobjedu slave, al' ne zbog toga što je slave već što nijedna osoba nije izašla ni pred suca za prekršaje za zločin koji se desio prije tačno 14 godina.

Sa danom kašnjenja, sretan vam 1. maj, međunarodni praznik rada.



Komentari (48)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 20:27 02.05.2009

.....

A sramota neka je onih što pobjedu slave, al' ne zbog toga što je slave već što nijedna osoba nije izašla ni pred suca za prekršaje za zločin koji se desio prije tačno 14 godina.


Edit:
Dragi Dalibore, pisao si već jednom o svom ranjavanju, o komi, o oporavku, o tome kad ti je rečeno da je baka stradala.... I tada me je potreslo. Tada si pisao o ozdravljenju, a sada o nezaceljenoj rani... valjda je zato bolnije.
Neka počivaju u miru - i tvoja baka, i Jelena i svi stradali.
dali76 dali76 21:01 02.05.2009

Re: .....

Kad covjek postane covjek bez obzira na naciju I zlocin pred sudom kad postane zlocin bez obzira na naciju , tad smo nesto naucili.

Blade Runner Blade Runner 14:00 03.05.2009

Re: .....

Njima neka je slava a nama nauk.
builderka builderka 20:37 02.05.2009

.

I postade Nacija izbljedela i beznačajna slika u odnosu na ono iskonsko ljudsko što svi nosimo. I više nije bitno koji i čiji ablem nosite, dal' na rammnu dal' u srcu, jer pred hladnim zadahom smrti čovjek postade gol kao od majke rođen, postade samo čovjek.
ines08 ines08 20:42 02.05.2009

. . .

"Ne dajte da umrem", govorio sam dok su mi vlastite riječi odzvanjale kao u praznom tunelu. Nisam mislio više o junaštvu, o nacionalnoj svijesti, o himni, o Obiliću. Mislio sam da li ću ikad vidjeti roditelje, sestre, baku. Mislio sam o djevojci koju nisam izveo na tu glupu kolu.
dali76 dali76 21:04 02.05.2009

builderka and Ines08

I da napisem stotinu prica i objavim stotinu knjiga sve bi moglo stati u recenice koje ste vas dve citirale.
shumska shumska 21:19 02.05.2009

devedesetpeta

hvala za ovo podsećanje. važno je.
nimulid nimulid 21:22 02.05.2009

Desilo se na jučerašnji dan

Ne ponovilo se, i ne zaboravilo
dali76 dali76 21:44 02.05.2009

Re: Desilo se na jučerašnji dan

nadam se da se poruka mog teksta ne zaboravi..Da sve i zelim zaboraviti tu je uvijek prvi maj...
jecullence jecullence 22:04 02.05.2009

...

Ovaj blog posvećujem svim onim koji su nažalost zakasnili i nisu imali šanse ovo ispričati.

Ovaj blog posvećujem mojoj baki, maloj Jeleni i svim nedužno nastradalim tog prvomajskog dana 1995.

Njima neka je slava a nama nauk.

mara92 mara92 22:12 02.05.2009

...

Нисам уопште имала намеру да коментаришем данас, а ипак - не издржах.
Неко би рекао као да је секвенца из ратног филма; на жалост, ово си ти, твоја породица и суграђани - преживели (камо лепе среће да је то тамо неки филм). Важно је да си са нама, да си жив. Жао ми је баке, мале Јелене и свих оних чије кости још увек леже расуте по Балкану..
Нека погинули почивају у миру,
Они који су гранатирали цивиле (махом жене, децу, старце) - надам се да не спавају мирно...правда ће их стићи кад-тад: земаљска или она небеска.
...а ти нас подсећај на оно што си преживео и нема везе ако причу поновиш, јер се лако заборавља, много лако

пс. ово делује патетично, али сам била искрена па немојте да ми замерите
dali76 dali76 16:10 03.05.2009

Re: ...


Mara92 Utvojim rijecima ja ne vidim patetiku, a koliko vidim nisam jedini.
Pozdrav, hvala sto si svratila. Dobrodosla jer ako se ne varam po prvi put si ovdje.

sladjamk sladjamk 22:32 02.05.2009

.......

Ovaj blog posvećujem svim onim koji su nažalost zakasnili i nisu imali šanse ovo ispričati.

Ovaj blog posvećujem mojoj baki, maloj Jeleni i svim nedužno nastradalim tog prvomajskog dana 1995.

Njima neka je slava a nama nauk.

A sramota neka je onih što pobjedu slave, al' ne zbog toga što je slave već što nijedna osoba nije izašla ni pred suca za prekršaje za zločin koji se desio prije tačno 14 godina.

Sa danom kašnjenja, sretan vam 1. maj, međunarodni praznik rada.


Slava im .

Dok pises podsecas i ne ostavljas krivce da mirno idu kroz zivot. Dobro je dok se pise da bi se rekla istina,i da se ne bi zaboravila.
dali76 dali76 18:05 03.05.2009

Re: .......

krivci ne idu mirno kroz zivot moja Sladjo, podsjecam na odgovornost onih koji nisu ucestvovali u zlocinima , da optuze i osude one koji jesu.I ne mislim samo na jednu stranu. Mada ovdje u ovoj prici (ima ih slicnih na stotin), jasno govorim koga bi trebalo biti sramota.
natasavb natasavb 23:11 02.05.2009

Slava poginulim

A sramota neka je onih što pobjedu slave, al' ne zbog toga što je slave već što nijedna osoba nije izašla ni pred suca za prekršaje za zločin koji se desio prije tačno 14 godina.

Tesko mi je bilo dok sam citala. Zbog tebe, zbog Jece, bake , ali zbog mojih rana , koje se verovatno nikad nece potpuno zaceliti. Zbog ljudi koji vise nema sa mnom. Ni posle toliko vremena ne boli manje, samo covek nauci da zivi sa tim bolom.
Moju baku, koja je imala 85 godina je ubio muslimanski snajperista ispred njene kuce. Zemlja je nasa bila od 1802., znaci svoja na svome. Hvalio se da je taj dan ubio jednu babu i jednu kokos. Znamo mu i ime. Nije nikada izveden ni pred jedan sud.
Ne mogu se tesiti da on zivi sa time, jer takvi dusu nemaju.
dali76 dali76 16:34 03.05.2009

Re: Slava poginulim

Gore sam kod Margos napisao da covjek kad bude covjek bezobzira na naciju a na zlocin se bude gledalo kao na zlocin bez obzira na naciju zlocinca onda je to dobar znak da smo nesto I naucili.

Mozda je paradoks sto ja kao neko sto se bavi istorijom drzim da je pominjanje 1802 irelevantno za ,nazalost smrt tvoje bake.
Hvala ti sto si uzela vremena ispricati I tvoju pricu.Razumem te.
Neka je tvojoj baki vecna slava

natasavb natasavb 18:58 03.05.2009

Re: Slava poginulim

Mozda je paradoks sto ja kao neko sto se bavi istorijom drzim da je pominjanje 1802 irelevantno za ,nazalost smrt tvoje bake.

Meni je vazno, zato sto kad se prica o ratu u Sarajevu, stalno se spominje to da su neki Srbi dosli od tamo negde i pucali na grad. Isto tako niko ne pominje Srbe koji su nastradali u gradu, ali ne od granata , nego po zatvorima.
Ja na sve zlocince gledam jednakim ocima i samo ocekujem da svi budu tretirani na isti nacin.
dali76 dali76 20:17 03.05.2009

Re: Slava poginulim

ti koji pricaju tako moja Natasha pricaju iz svoje zlobe i gluposti.Meni je sasvim nebitno,naglasavam ako pricam o zlocinu nad civilima, ko je kad i gdje dosao.
Baka je baka i ubistvo iste je zlocin kad god ona i odakle god dosla.
Zbog toga sam rekao da su godine ,ako pricamo o zlocinima, irelevantne.
mashha mashha 23:41 02.05.2009

Da se ne zaboravi...

a i da se nešto nauči- ja bih ovaj blog prosledila na čitanje i mojoj generaciji i većini prijatelja... koji smo u to vreme bili daleko od svega, relativno zaštićeni i odrasli sa vrlo malo informacija o tome šta se to zapravo dešavalo 90-ih izvan Srbije. Mnogi i danas ne znaju, ne toliko zbog toga što nisu želeli da saznaju koliko zbog toga što nisu imali prilike od koga da čuju.

Cifre o nastradalima nikada ne mogu tako da dopru do čoveka, kao što mogu ovakve, životne priče.
mikimedic mikimedic 23:53 02.05.2009

hvala ti

dalibore...

samo jedno veliko hvala...
myredneckself myredneckself 00:04 03.05.2009

Re: hvala ti

Njima neka je slava a nama nauk.

A sramota neka je onih što pobjedu slave, al' ne zbog toga što je slave već što nijedna osoba nije izašla ni pred suca za prekršaje za zločin koji se desio prije tačno 14 godina.

dali76 dali76 18:07 03.05.2009

Re: hvala ti

Moja je obaveza pisati o tome.Hvala vama dvoma sto ste ovdje.
Filip2412 Filip2412 00:13 03.05.2009

...

dali76 bravo za tekst, drzi se...

preporuka

I postade Nacija izbljedela i beznačajna slika u odnosu na ono iskonsko ljudsko što svi nosimo

eh place mi se kad pomislim na sve te muke koje tamo taj narod prolazi.... kad pogledam samo ovde oko sebe u ovom Torontu, beli crni zuti, vanzemaljci samo fale svi ce danas zajedno da izadju u grad da piju i provode se subota je vece... daj Boze jednom tako i na Balkanu da bude


dali76 dali76 16:25 03.05.2009

Re: ...

Filipe i sam zivim u kosmopolitskom gradu i imam prlike susretati razlicite vjere,rase,nacije...i cesto se pitam sto i ti.
Ne moramo se voljeti , niti zivjeti u istoj zemlji,dovoljno je svhatiti poruku iz recenice koju si citirao.
miloradkakmar miloradkakmar 00:25 03.05.2009

Potresna priča

Njima neka je slava a nama nauk.


Čini mi mi se Dalibore da nauk kod ljudi na ovim balkanskim prostorima , pa i mnogo šire, kratko traje.
Uvek se neko , posle izvesniog vremena , nađe da mu prekine dotok do ljudske svesti.
Potresno svedočenje i priča, da čovek ne poveruje da je iz /ne/običnog života.
elkris elkris 07:32 03.05.2009

Re: Potresna priča

Dali, ovo je zaista potresna životna priča

svaka čast na životnoj hrabrosti koju imaš i šta reći osim:bilo, ne ponovilo se

preporuka za blog
dali76 dali76 16:19 03.05.2009

Re: Potresna priča

Nekad I sam premotavajuci film imam osjecaj kao da se to nekom drugom dogodilo, kao da sam cijelo vreme posmatrao svog dvojnika.
Upravu si Milorade ljudi slabo pamte a I neki “siti gladnim ne vjeruju.”
Koliko puta cujemo kako je vazno biti covjek prije svega.Maltene postade ova izjava izlizana fraza,nekad tako tesko primjenjiva.
Pozdrav Milorade, I Elkris naravno.

sonja.m sonja.m 07:52 03.05.2009

pesma

"Ne dajte da umrem", govorio sam dok su mi vlastite riječi odzvanjale kao u praznom tunelu

Dali, imam jednu kratku pesmu u prozi za tebe:

Kad se zabranjeno u nasim zeljama,
ispece na suncu i da vetrovima ,
onda se pretvoreno u snove,
talozi po nasim danima,
kao oblaci po kotlinama...
dali76 dali76 18:57 03.05.2009

Re: pesma

rijeci proze su lijepe i vala ti. Bojim se da ne razumijem konekciju izmedju citirane recenice.Smrt nije branjena zelja , bar ne meni. No ipak vala na rijecima.
Hemičarka Hemičarka 17:47 03.05.2009

Pozdrav, dali,

i hvala što si podelio ovu priču sa nama u ime onih koji to nažalost ne mogu...

Ovaj blog posvećujem svim onim koji su nažalost zakasnili i nisu imali šanse ovo ispričati.


dali76 dali76 18:00 03.05.2009

Re: Pozdrav, dali,

hvala sto si ovdje..
toliko dugujem njima a i sebi...
bocvena bocvena 23:59 03.05.2009

Njima neka je slava, a nama nauk.

Nadam se da će mnogo ljudi pročitati ovaj tekst.
pnbb pnbb 16:14 04.05.2009

guns


"Ne dajte da umrem", govorio sam dok su mi vlastite riječi odzvanjale kao u praznom tunelu. Nisam mislio više o junaštvu, o nacionalnoj svijesti, o himni, o Obiliću. Mislio sam da li ću ikad vidjeti roditelje, sestre, baku. Mislio sam o djevojci koju nisam izveo na tu glupu kolu.


'..And all the guys who died all the five million or seven million or ten million who went out and died to make the world safe for democracy to make the world safe for words without meaning how did they feel about it just before they died? How did they feel as they watched their blood pump out into the mud? How did they feel when the gas hit their lungs and began eating them all away? How did they feel as they lay crazed in hospitals and looked death straight in the face and saw him come and take them? If the thing they were fighting for was important enough to die for then it was also important enough for them to be thinking about it in the last minutes of their lives. That stood to reason. Life is awfully important so if you've given it away you'd ought to think with all your mind in the last moments of your life about the thing you traded it for.
So did all those kids die thinking of democracy and freedom and liberty and honor and the safety of the home and the stars and stripes forever?
You're goddam right they didn't.
They died crying in their minds like little babies. They forgot the thing they were fighting for the things they were dying for. They thought about things a man can under-stand. They died yearning for the face of a friend. They died whimpering for the voice of a mother a father a wife a child. They died with their hearts, sick for one more look at the place where they were born please god just one more look. They died moaning and They died moaning and sighing for life. They knew what was important. They knew that life was everything and they died with screams and sobs. They died with only one thought in their minds and that was I want to live I want to live I want to live...'


'....If you make a war if there are guns to be aimed if there are bullets to be fired if there are men to be killed they will not be us. They will not be us the guys who grow wheat and turn it into food the guys who make clothes and paper and houses and tiles the guys who build dams and power plants and string the long moaning high tension wires the guys who crack crude oil down into a dozen different parts who make light globes and sewing machines and shovels and automobiles and airplanes and tanks and guns oh no it will not be us who die. It will be you.
It will be you—you who urge us on to battle you who incite us against ourselves you who would have one cobbler kill another cobbler you who would have one man who works kill another man who works you who would have one human being who wants only to live kill another human being who wants only to live. Remember this. Remember this well you people who plan for war. Remember this you patriots you fierce ones you spawners of hate you inventors of slogans. Remember this as you have never remem-bered anything else in your lives.We are men of peace we are men who work and we want no quarrel. But if you destroy our peace if you take away our work if you try to range us one against the other we will know what to do. If you tell us to make the world safe for democracy we will take you seriously and by god and by Christ we will make it so.
We will use the guns you force upon us we will use them to defend our very lives and the menace to our lives does not lie on the other side of a nomansland that was set apart without our consent it lies within our own boundaries here and now we have seen it and we know it.Put the guns into our hands and we will use them. Give us the slogans and we will turn them into realities. Sing the battle hymns and we will take them up where you left off. Not one not ten not ten thousand not a million not ten millions not a hundred millions but a billion two billions of us all the people of the world we will have the slogans and we will have the hymns and we will have the guns and we will use them and we will live. Make no mistake of it we will live. We will be alive and we will walk and talk and eat and sing and laugh and feel and love and bear our children in tranquillity in security in decency in peace. You plan the wars you masters of men plan the wars and point the way and we will point the gun.'

dalton trumbo
johnny got his gun
1939

hvala internetu.. steta bi bilo da sam otprilike citirao iz svog slabog secanja, pa makr i na srpskom....
ali poruka je ista,
na bilo kom jeziku
u bilo kom ratu

dali76 dali76 17:03 04.05.2009

Re: guns

Hvala ti na ovom citatu..sto bi reko drug clan: Pravo u sridu!!
sedma sedma 07:10 05.05.2009

Pozdrav Dalibore

i jedan za tekst....
Zamisli mozda cu u vojsku... idem ove nedelje na razgovor.
dali76 dali76 20:40 06.05.2009

Re: Pozdrav Dalibore

ako si tako odlucila, hm sretno na razgovoru.
Thanks for stopping by.
d_sandic d_sandic 13:18 05.05.2009

Savet veterana

Kad navru sećanja, šetaj dugo. Nemoj da piješ i nemoj da pričaš o tome.
builderka builderka 18:27 05.05.2009

Re: Savet veterana

Nemoj da piješ i nemoj da pričaš o tome.

Zašto ne pričati?
(Pitam tebe jer nemam hrabrosti da pitam nekoga koga bih možda trebala da pitam.)
Naravno, ne moraš da odgovoriš.
d_sandic d_sandic 07:12 06.05.2009

Re: Savet veterana

builderka
Nemoj da piješ i nemoj da pričaš o tome.Zašto ne pričati?(Pitam tebe jer nemam hrabrosti da pitam nekoga koga bih možda trebala da pitam.)Naravno, ne moraš da odgovoriš.


Ništa ne rešavaš pričom, na žalost. Razumeju te samo ljudi sa sličnim iskustvima a oni ionako znaju kako se osećaš.
natasavb natasavb 07:57 06.05.2009

Re: Savet veterana

Ništa ne rešavaš pričom, na žalost. Razumeju te samo ljudi sa sličnim iskustvima a oni ionako znaju kako se osećaš.

Ja se ne bih slozila sa tobom. Neke stvari tek kad pokusamo da ispricamo drugima i nama samima postaju jasnije. Jedino sto ima malo onih koji znaju slusati.

d_sandic d_sandic 08:06 06.05.2009

Re: Savet veterana

Jedino sto ima malo onih koji znaju slusati.


Zbog toga i napisah ono što sam napisao.
dali76 dali76 08:30 06.05.2009

Re: Savet veterana

Meni je najteze bilo napisati ovu pricu. Sjecanja su navirala a strah kad se budi bude veci od onog kog nisi imao kad osjecati kad ti se sve to desavalo.
Ja sam ispricao ovu pricu,jer osjecam da dugujem to sebi I svima onim koji je nisu imali prilike ispricati.
Sit gladnom ne vjeruje , znam ja to. Ali ja sam ostao ziv. Neka cuju oni sto sutra udare o bubnjeve rata. Neka moja prica bude pomen I upozorenje.
Ja znam da mojom pricom ne mogu vratiti moje mrtve drugove, moju baku ni malu Jelenu,ali ako svojom pricom sutra spasim neciju baku,neciju cerkicu,necijeg druga ja cu biti sretan covjek. Tu priliku ne smijem propustiti sebe radi I njih radi.
d_sandic d_sandic 08:55 06.05.2009

Re: Savet veterana

to dali

Znam da je potrebno jako puno hrabrosti da se opiše proživljeno. Ja sam na ovom blogu više puta ismejan zbog pokušaja da pišem o nečemu što sam doživljavao. Razne sitne duše su na mojim komentarima lečile svoje frustracije i pevale naučene pesmice. Zbog toga sam skeptik. Inače, da me ti i ostali ne shvatite pogrešno treba pisati i pričati. Samo ne kad te spuca 'onaj' osećaj... Tad te to samo dotuče.
builderka builderka 16:10 06.05.2009

Re: Savet veterana

d_sandic
Jedino sto ima malo onih koji znaju slusati.

Zbog toga i napisah ono što sam napisao.

ja umem da slušam, zaista
samo ...hm... komplikovano je i bezveze da sad objašnjavam

hvala na odgovoru
dali76 dali76 20:38 06.05.2009

Re: Savet veterana

Nije lako o ovome pisati, ali je jos tezeo tome pisati.
Ne slazem se da ne treba pisati I pricati zbog ljudi koje ti spominjes,jer oni zbog kojih pisem I pricam su mnogo vredniji.
Ti sto se sprdaju I ismijavaju sprdaju se sebi I issmijavaju sebe moj Sandicu.
NNN NNN 17:02 05.05.2009

Imamo druga

iz Bosne.. Isto ste godište. Pamtim njegovu priču o straži na Igmanu i nekom konju koji je (poludeo i podivljao od straha) dolazio do stražarske kućice i grizao kabl od telefona. Ništa ga nije plašilo, niti moglo oterati, nikakva buka i vika, udarci... samo zvuk repetiranja puške... U to ime .. jer su se carevi igrali rata
BFN
dali76 dali76 20:43 06.05.2009

Re: Imamo druga

Djole to umije lijepo kazti :carevi su se igrali rata..
steta sto oni nisu bili u areni ami samo navijali sa tribina ..
Hvala BFN na komentaru i "djoletu"
malasneki malasneki 12:29 07.05.2009

hm

ni sama ne znam sta da napisem. znas da sam i ja proslagranatiranja i bombardovanja i tamo i ovde, i koliko je to ostavilo pvenstveno psihicke posledice, unistene zivote, a neke kao sto si i sam rekao je i odnelo u bespovrat...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana