Gledam ga kako spava.
Treba da ustane za par sati, da zavrsi neke crteze za fax.
Plasim se da ako legnem pored njega, da cu da ga probudim. Tako lepo spava.
Usne su mu blago rastvorene, disanje skroz ujednaceno. Neki ljudi su namrsteni kad spavaju, on nije. Lice mu je potpuno bezbrizno.
Da li sanja nesto? Stalno govori kako se ne seca snova, pa kaze da verovatno i ne sanja. Sad se okrenuo na drugu stranu. Znam, zato sto ga bole kolena.
Jonizator je poceo da susti!!! Ima lak san ponekad, probudice se...Kuckanje mu valjda ne smeta.
Usi su mu skroz crvene.Da otvorim prozor na kip, mozda je u sobi vrucina?
Spava mi se. Plasim se da ga ne probudim. Inace uvek idemo na spavanje zajedno. Kako da sad samo legnem pored njega a da ga ne zagrlim, da ga ne zagolicam, da ga ne poljubim?
Ujutru ne moze bez kafe. Bez 2 dl nema budjenja. Taj se nece probuditi ako prvo ne oseti miris kafe. I nista bez cigareta naravno... I samo mu daj muziku. Samo nek krene neki jazz, e onda mogu da se procitaju vesti.
Ne volim kad se neko budi nervozan. Svakome se desi naravno da ustane na levu mogu; mislim na ljude koji se stalno bude neraspolozeni. Ok, svako iz nekih svojih razloga. Ali ne mogu da zamislim da se svako jutro budim pored nekog takvog.
On se uvek budi nasmejan. Nekad kaze " dobro jutro " , nekad " ej " . Ja vise volim " ej " . Onako je skroz otegnuto i pospano : " ....ejjj....." . U trenutku kad otvora oci, zenice su mu skroz, skroz male. Jedino sto je tad moguce videti je plavo...Ne nebo plavo. Neko posebno plavo. Ne znam da opisem to plavo.
Probudila sam ga. Video je da sam na blogu. Rekao je ono sto uvek kaze " Bloger moj mali..."
Sad mogu da odem da spavam.