Secanje me vraca u detinjstvo, imala sam nekih osam godina.
Bila je zima. Skolski raspust.
Pao sneg, za mene ogroman, dubok. Na neutabana mesta visok, meni skoro do kolena.
Ja i moj brat Mika sedimo na novoj elanovoj sanki i uzivamo, dok je deda vuce.
Zagrlila sam mog velikog brata, naslonila mu na ledja, promrzlo i nasmejano lice i smejem se.
Ja i moj veliki i najdrazi brat uzivamo, na skolskom raspustu, kod dede i nane.
Mika je doputovao iz Beograda.
Ja se pravim vazna po Vodnu, naselju koje se zove isto kao planina, po cijoj se padini rasposlalo. Ovde zive moja nana i deda.
Celo naselje zna da je dosao.
Bilo mi je mnogo krivo, kada sam videla da je sam i da nije stigao i Misa. Ani, moja mala sestraje se cak rasplakala kada je videla da ga nema. Jedva smo je smirili.
/
Nekako smo nas dve kao deca bile podeljene. Misa je uvek vise bio sa njom. Vodio racuna o Aneti, bas zato sto je ona bila najmanja, a on najveci. Uvek su mu govorili da je pazi. Tako su oni dvoje, ociju plavih kao more, bili jedna plavooka koalicija.
Ja i Mika smo bili druga banda. Mozda zbog toga sto smo bili neka sredina. Luda i znatizeljna sredina, uvek spremni za nove i opasne poduhvate. Ja sam Miku obozavala, zato sto je bio ludji od Mise, koji je kao najstariji bio i najodgovorniji. Sa Mikom sam se uvek osecala hrabrijom a u isto vreme i sigurnom, jer je bio tu, da me stiti.
Misa je uvek kod mene izazivao posebnu radost i divljenje. Moj divan besprekoran brat. Vaspitan i uvek nezan,Vukovac, odlican fudbaler, sportista koji ni pije niti pusi i nadasve lep ko lutka.
Dugo godina je ostao takav besprekoran i po malo nestvaran za mene.
Onda je pre nekih petnaesetak godina, poceo da pusi i da sa vremena na vreme popije po neku, za drustvo. Postao je nekako normalan , vise covecan a manje bozanstven.
Godine su prosle a mi postali mnoooogo stariji.
Sticajem okolnosti moja mala Ani i Mika su se odselili.
Otisli su daleko u beli svet i tudje zemlje.
Tako smo se ja i moj Misa zadnjih godina, vise vidjali. Moj prelep i besprekoran brat, koji mi je sad nekako postao blizi. Ne, necu da kazem da sam ga sada vise volela. To nikako. Sada sam bila mnog cesce sa njim, pa je idelopoklonstvo nestalo. Sada je samo bio moj najveci, najdrazi brat.
Mika je ostao veci i opet najdrazi, moja banda i moj tandem. Brat koji je miljama daleko a u srcu tako blizu.
Ani je daleka tuga i rana na srcu, moja zelja da smo zajedno, cesce....
/
Dakle, dosao moj Mika kod nas, na raspust- zimski.
Ja sretna, da presretna i ne mogu biti nista drugo, sve i da hocu!
Tata nam je doneo iz Zagreba veliku novu sanku. Ima mesta za troje. Ipak najcesce se sankamo sami. Anetu ne vodimo. Boje se da je puste onako malu sa nama . Ona ima samo tri godine.
"Nesmem da im je dam, ni pred kucom. Kakvi su ludi, izgubili bi je. " Zali se moja nana.
Nama jos bolje. Lakse je kad ne moramo da je vucemo sa nama i da neprestano voidimo racuna o njoj. Sta da joj radim kada joj nije dosao Misada pa da je vodi.
Obicno smo cekali da se onako mala zaigra i da joj se krisom iskrademo.
Posle je nana imala muku da je smiri i da joj zaustavi suze, koje su jurile kao bujica Suze iz onih plavih ko more okica, snestenih na vrh glave.
Nazalost, tako prolaze mladji, dok nepostanu veliki i krenu u svet e onda , onda ih vise niko ne moze zaustaviti.
Mene i Miku nana lepo i toplo obuce. Stavimo kape i rukavice. Salce vezemo preko nosa i tutanj, idemo da se sankamo.
Ja obicno sednem, pa me Mika vuce uz brdo. Sve mi drugarice zavide . Stignemo do vrha. Mika sav zahuktan stane, da osacuje najbolju stazu, kojom cemo da poletimo.
Onda sednemo na sanku, ja iza njega, zatim se polako odgurnemo nogama i poletimo. Ja uvek sedim iza. Prvo zato sto se bojim brzine i drugo, zato sto ne znam da upravljam i sto sam mladja cetiri godine.
"Skoro pet! " uvek me popravi moj brat Mika.
Ja ga samo zagrlim, podignem noge na drzacu,( da ne kocim i okrecem sanku u pogresnom pravcu), zatvorim oci i uzivam.
Osecam se tako bezbedno i sigurno na saonicama sa mojim veeeelikim bratom.
Vozimo se tako dobrih dvesta, trista metara, sve dok se ne spustimo u podnozje i onda opet.
Jednog dana, hocemo da idemo da se sankamo, ali bilo nekako ruzno i tamno vreme. Nana nas ubedjivala da ne idemo, vec da ostanemo kod kuce. Govorila kako je mrak i da bas i nije za sankanje i da ce da se spusti magla…..
Sve joj bilo uzalud, mi nismo popustali.
Onda deda resi da krene sa nama. Malo smo negodovali zbog toga, ali na kraju shvatili da je i to bolja solucija, nego ostati kuci.
Nana nas lepo obukla i rekla dedi da se brzo vratimo.
Onda je pocela da redja: da pazimo, da ne letimo, vozimo se dalje od otvorenog kanala, sto se spustao tik niz ulicu, da pazimo na sobracaj, ne vadimo kape i rukavice, da ne…..
" Dobro, dobro, necemo!. " odgovaramo i jedva cekamo da krenemo.
Na ulici postajemo potpuno svesni privilegije, sta to znaci kada je i deda sa nama.
Mika seo napred, prvi. Ja sednem odmah iza njega, pa naslonim lice na njegova ledja, zagrlim ga i uzivam. Ovako je i sigurnije a i toplije. Za Miku jos veca uzivancija, ne mora da vuce sanku uzbrdo, to sada radi deda.
Nekolko puta se spustamo, kad nekako brzo pocne da pada noc.
Nije toliko sto je kasno, vec zato sto je pocela da pada magla.
Deda resi da krenemo kuci. Mi nezadovoljni bas bi da se spustimo jos jednom.
Dok se mi tako ubedjujemo, deda se sretne sa jednim prijateljem. Stanu oni da popricaju a nama dosadno.
" Deda , deda a de se mi spustimo jos jednom ? " navaljujemo.
Toliko smo dosadni i ponavljamo jedno te isto, da nam deda dozvoli.
"Al samo malo, " dozvoljava tek da odemo do prve bandere.
Mi sretni, slobodni, uhvatimo se za ruke i krenemo.
Necu da mucim Miku, pa i ja vucem sanku sa njim.
Stignemo do prve bandere, al nam nekako jako blizu, pa resimo da odemo malo dalje. Idemo tako do naredne i naredne . Ja bas i ne znam koliko smo se udaljili, ali znam da je bilo podosta udaljeno od dede.
Pogledamo dole u pravcu gde je on stajao i nevidimo nista. Samo tama i magla, siva i lepljiva.
" Nema problema, dole je deda. Sad cemo mi da se spustimo do njega. " kaze Mika i ja mu verujem.
Sednem iza njega, zagrlim ga i samo se brzo otisnemo padinom, u onu maglu i tamu.
Usput primecujem, da ustvari nismo nikoga sreli , samo bandere i skailjva svetla sijalica.
Saonica uspori, pa stane.
Ustanemo sa nje i pocnemo da se okrecemo, trazeci pogledom dedu. Nema vise nicega ni dede, ni njegovog prijatelja.
Ne mogu cak ni svetla sa bandera da vidim. Samo neki razmazani zraci, koji izgledaju kao moje sunce na crtezu, kada mi se prosula prljava voda po njemu.
Pocinjem da se tresem .
" Deda, deda, dedaaaaaa… " vice Mika i vidim da mu krenuse suze po licu.
" Dedaaaaa, dedaaaaa…."
Nastavlja da vice i da place.
Ja samo nemo stojim i trsem se . Drzim ga za ruku i stezem ga, sve jace i jace. Hladno mi je i osecam kako mi se suze slivaju, po premrzlom licu.
Slusam Miku kako doziva dedu, u onom testu od magle i ne mogu da pokrenem vilicu. Sva sam se ukocila i ne pomice se. U sebi vicem i dozivam dedu, ali glas ne izlazi, ostaje negde duboko u meni.
Hladno je i tako strasno. Stojimo tako drzeci se za ruke i ne pomeramo se. Nista ne govorimo, ali oboje u sebi mislimo na upozorenje koje smo naucili od nane:
"Ako se izgubis, nemoj da trcis okolo i da trazis. Samo stani i cekaj tamo gde si . Sigurno ce te pronaci. "
Ne mogu da kazem, koliko dugo smo tako stajali u onom hladnom i tamnom testu od magle, stezucise za ruke, do boli.
Mika je jecao, a ja sam samo drzala poluotvorena usta i gutala onu hladnu i tesku maglu, bez glasa.
S vremenea na vreme, bi tisinu prekinuo zvizduk i buka voza, koji je prolazio u neposrednoj blizini. Mogli smo da ga cujemo ali ne i da ga vidimo.
"Deco moja, tu ste ! " cujem dedin glas .
Gotovo je !
Spaseni smo. Proslo je.
Vidim dedu kako stoji do nas.Vidim ga i jasno cujem.Saginje se i grli nas. Mika sada place jos glasnije. Deda ga tesi i ljubi. Ja samo stojim otvorenih usta i ne mogu nista da izgovorim. Samo mi i dalje suze liju po licu.
" Nemoj mico, nemojte da placete. . "
"A ti mila samo suze, nema glasa? "
Deda se sagne, onako velik i jak, pa me podigne u ruke. Otkopca siroko svoju jaknu, prigrli me i zastiti njenom toplotom.
Obozavam ovu dedinu jaknu. Volim poznati miris prirodne koze i krzna.
Pa znate o cemu pricam, o onim veeelikim zeleznicarskim jaknama.
Deda Miku uhvati za ruku i povede nas jos nize kroz ulicu, ka zeljeznom pesackom mostu, tu iznad pruge, odmah kraj "Male stanice".
Koraca sigurno i polako . Meni lepo i toplo.
Ugledam konstrukciju mosta, koji nekako sablasno izvire iz magle.
Deda zapocinje da se penje stepenistem, sigurno i cvrsto. Mene jos uvek drzi u ruke a Miku vodi. Popnemo se gore. Mene spusti na tlo i namesti nas tik uz ogradu. Onda stane onako velik odmah iza nas.
" Sada se deco uhvatite za ogradu i cekajte. Kada cujete da stize voz i da je blizu, skoro ispod nas, pocnite da vristite. Jako vristite, naj jace sto mozete, da nadjacate njegovu buku. " kaze nam kroz osmeh.
Slusam ga i cudim se.
Sta to prica ?
Zasto sve ovo?
" Pa ja ne mogu , ukocila mi se vilica ! " hocu da mu kazem, ali ne uspevam.
Odjednom cujemo buku voza, koji nam se priblizava. Poznat zvizduk, i zvuk veliki jak. Kao da voz juri pravo na nas.
" Sada vristite ! " vice deda.
" Jako, da ga nadjacate! ">
"Sada, ajde ! "
"Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! " cujem Miku.
"Ajde duso, jako, vici! " cujem dedu, ali se nista ne dogadja.
Glas mi ne izlazi iz grla.
Samo stojim i otvaram i zatvaram usta, nemo bez glasa, kao riba.
Ponovo krecu suze a deda me podize i ljubi me.
" Mozes duso, mozes. Sad ce drugi voz! " govori mi deda i ljubi me.
Mika stoji i gleda nas i neshvaca u cemu je fazon .
Opet nova buka i tutanj i miris voza, koji nam se priblizava. Opet poznat zvizduk, koji me kao i miris , uvek asocira na dedu.
Voz je sve blizi a buka tako jaka.
" Sada duso! Sada vristi! " vice moj deda, kako bi nadjacao buku.
"Sada vristi ovako: Aaaaaaaaaaaaaa! "
Deda me drzi u svoje narucje i pogurava nezno i vristi .
"Ajde , ajde zajedno! "
"Aaaaaaaa ! " cujem dedu.
Napinjem se , uzimam duboko vazduh.
Osecam vibracije dedinog glasa, privijena onako uz njega i …..
"AAAAAAAAaaaaaaaaaaaa!!!!! " vicem najjace sto mogu,
" AAAAAAAaaaaaaaaaaaaa!"smejem se i vicem, iako vise nema voza, iako je tiho.
"AAAAAAAaaaaaaaaaaaaaa! " cujem svoj glas i smejem se, a deda me ljubi i grli.
Smeje se i Mika, iako nista neshvaca, ali mu lepo sto se mi smejemo.
Posle toga smo jos najmanje pet - set puta vikali, docekajuci i ispracajuci vozove, to lepo i maglovito vece.
Odjednom mi je bilo nekako svetlije i lepse.
Secam se da je posle ovoga, bila divna zimska noc, topla i nekako meka, zbog mage. Lepa zbog onog zutog svetla, koje je padalo odozgo sa bandera. Lepa zimska noc i zbog mirisa parnih lokomotiva i njihovih pistuka, zbog dede i zbog Mike.
Bila je to divna zimska noc, ona kad sam naucila da vristim, naj jace sto mogu.
/
Dugo godina nakon toga, uvek kada sam prolazila ovim delom grada, trceci bi se popela na most i cekala da dodje voz.
Onda bih otvorila siroko usta i pocela :
" AAAAAaaaaaaaaaa……!" naj jace sto mogu.
Uvek sam mislila :
"Deda ovo je za tebe!. "
/
Danas pruga, " Mala stanica" i pesacki most vise ne postoje.
Zeleznicka stanica je prilicno daleko od moje kuce i ja retko tamo odlazim. Jedino kada putujem za Beograd.
Tamo je i onako sve izpremestano i nema nikakvog smisla . Tamo su vozovi podignuti visoko , krecu se po mostu. Putnici prolaze ispod mosta i ispod vozova.
"Budi bog s nama! " kako bi rekla moja nana.
Sve je naopacke. Tacno i da pozelis da odes i da vristis, nemas gde.
Blago vama, koji jos uvek imate u svojoj blizini pruge i nad njima pesacke mostove,.
Bas vam zavidim, sto imate gde da vristite.
Postoji jos mnogo prica vezanih za moje detinjstvo i za moju bracu. Neznam koliko cu vam jos prica ispricati o njima ali znam da ce sve biti vezane za ljubav i lepotu koju imate samo za najrodjenije.
Ja drugu bracu nemam. Ovo su moja najvoljenija i najlepsa braca. Uvek sam se pravila vazna sto ih imam. pa cak i sad kada smo omatorili i nismo tako mladi, al smo samo lepi.
Hahahaha!
Sto kaze moj drug Nole : " E jel se secas kad smo bili mladi i lepi ? ">
" Secam se" , kazem
"Dobro, sad smo samo lepi!. " smeje se na ceo glas.