Slično pitanje postavio je i Fukojama (odnosno Hegel i Kožev) ili Meklaun (samo se radilo o kraju istorije, odnosno geografije). Detronizavanje dinara, koje je skoro izvesno, biće lep dan za Srbiju, jer nećemo izgubiti svoju valutu: naša moneta postaće evro, koja će možda i potisnuti dolar, kao globalna valuta. Čak i za one sa jakim nacionalnim sentimentom to će biti veliki dan, pošto će svi evropski Srbi koristiti isti novac.
Kada uđemo u Evropsku monetarnu uniju učestvovaćemo u kreiranju monetarne, i kursne politike kroz Evropski monetarni sistem (gde će biti NBS) i preko naših delegata u Evropskoj centralnoj banci (koji, naravno, neće slušati naloge Beograda, jer je ECB nezavisna institucija, baš kao što je danas i NBS). I dalje ćemo štampati banknote i evro kovanice, i sa srpskim simbolima i, naravno, delimično ćirilicom. Imaćemo prihod od sinjoraža i znatno niže kamatne stope. Bićemo deo ekipe, u koju bi mnogi želeli da uđu, a mi ćemo ući zato što smo Evropljani i zato što ćemo ispuniti tzv. kriterijume konvergencije.
Čini se da je realno da evro postane i srpski novac oko 2020, pod uslovom da sredinom sledeće decenije ili nešto kasnije uđemo u EU. Naime, u najboljem slučaju potrebno je tri do pet godina, barem tako govore iskustva novih članica EU (npr. Slovenije, Kipra, Malte ili Slovačke), da se posle ulaska u EU ispune uslovi za uvođenje evra. Dakle, dan kada će dinar biti ireverzibilno vezan za evro, odnosno detronizovan (ukinut), nije tako daleko; mogao bi doći za oko jednu deceniju.
Uslovi za ulazak u Evrozonu
Države koje pristupaju valutnoj uniji moraju ispuniti stroge i egzaktne ekonomske kriterijume predviđene sporazumom iz Mastrihta. Kriterijumi ulaska u Evrozonu podrazumevaju: nisku inflaciju , nizak budžetski deficit , održiv javni dug , niske kamate i stabilnu valutu .
Strogost pristupa dobro ilustruje primer Litvanije. Ova zemlja je konkurisala za pristupanje evro zoni kad i Slovenija, ali joj je članstvo izmaklo za samo 0,1%, za koliko je litvanska inflacija bila viša od dozvoljene.
Većini zemalja, koje žele u Evrozonu, najveći probleme prave visoka inflacija i prevelik budžetski deficit, a u poslednje vreme i nastabilne valute (baltičke zemlje su bile spremne da brane fiskne devizne režime i po cenu smanjivanja nominalnih nadnica u javnom sektoru).
Prema nedavno objavljenom poverljivom izveštaju MMF, ta se institucija založila za usvajanje evra kao zvanične valute u zemaljama istočne i centralne Evrope koje su pogođene krizom. MMF se založio za omekšavanje pet kriterijuma evrozone za pristupanje monetarnoj uniji. Prema tom planu zemlje istočne i centralne Evrope koje su u EU bi mogle da postanu „kvazi-članovi", odnosno bez mesta u ECB. Evroizacija nudi velike prednosti, naročito u rešavanju problema akumulacije duga u devizama, smanjila bi se neizvesnost i obnovilo poverenje. Istu ideju podržale su neke članice EU, ali su Ministri finansija Evrozone i ECB odbili tu mogućnost, tvrdeći da "nema prečica na putu za usvajanje evra", ida se strogi kriterijumi (pomalo čudni jer se odnose na celu EU, a ne na Evrozonu, kada su kamate i inflacija u pitanju) moraju poštovati (ipak treba reći su Belgija i Italija su ušle u evro zonu sa javnim dugom iznad 110% GDP, a da su Finska i Italija učestvovale u ERM II u periodu koji je kraći od dve godine).
Unilateralno uvođenje evra?
Jasno je da unilateralno uvođenje evra od strane Srbije ne bi pravilo nikakve probleme ECB, jer ne bi umanjivalo efikasnost instrumenata monetarne politike ECB, niti bi komplikovalo donošenje odluka u okviru ECB ili Evropskog monetarnog sistema, budući da Srbija ne bi bila njegov član. Npr. novčana masa (M1) Srbije od 2,2 milijardi evra je nešto preko pola promila M1 Evrozone. Naime, za toliko bi bila povećana likvidnost (te pare bi, praktično, bile povučene iz deviznih rezervi NBS i bile bi ubačene u cirkulaciju). Kada je u pitanju širi agregat novčane mase, koji inkorpoirira dinarske i devizne depozite (u Srbiji M3, u EU M2), on je, iako veći (oko 11 milijardi evra), takođe zanemarljiv (u Evrozoni oko 8 000 milijardi evra), ali on je, zbog evroizacije naše ekonomije, najvećim delom denominovan u evrima, što dodatno ukazuje da ne bi bilo negativnog uticaja na efikasnost monetarne politike ECB.
Sigurno je da bi evro povećao poverenje u finansijski sistem Srbije, a i smanjile bi se kamatne stope i inflacija. Međutim, Srbija bi izgubila emisionu dobit (sijnjoraž; oko 230 milijardi dinara), ne bi mogla da vodi monetarnu politiku (koja je, iako limitirana u našim okolnostima, ipak instrument prilagođavanje na šokove), ne bi mogla da ''prilagođavanjem'' kursa delimično ''pegla'' eksternu neravnotežu. Naša zemlja ne bi mogla ni da očekuje dodatne donacije od strane EU, kao što je obično bio slučaj sa zemljama koje su vršile dolarizaciju (i dobijale pomoć od SAD). Na kraju, kao glavni razlog uvođenja valutnog odbora ili inostrane valute je potpuni gubitak poverenja u domeću monetu, a to ipak nije trenutni slučaj s dinarom.
Evro kao zvanično sredstvo plaćanja, osim 16 članica Evrozone, koriste, na osnovu posebnog sporazuma sa EU, veoma male evropske zemlje, kao što su Monako, San Marino i Vatikan, dok Crna Gora tu valutu upotrebljava, ali bez prethodnog dogovora EU (Kosovo, takođe, ali uz ''dozvolu''). Poljska vlada namerava da sprovede ambiciozni plan uvođenja evra 2012. i prvo što treba da uradi je da uđe u Evropski valutni mehanizam (ERM II). Ipak, realnije je da bi to moglo biti tek oko 2015. Češka će do novembra saoštiti rok i plan za ulazak u evro zonu. Veruje se da je realno da to bude 2013. ili 2014.