Moj stariji sin hoće da postane maneken. U stvari, hoće da bude popularan u školi pa se dosetio manekenstva kao nepogrešivog metoda. A popularan je taman koliko treba, no on misli da se dok on sedi kod kuće druga deca od 14 godina provode do sitnih sati po diskotekama, a njega ne zovu. Ajd što hoće da bude bubnjar, godinu dana je vežbao dok mu na kraju nisam naručio bubnjeve, a nema pojma koliko mi je unapred strah što će da me razludi bukom i posvađa s komšilukom. Ajd što hoće da bude barmen, vodim ga u neki suši/koktel bar da bude šegrt, po sat-dva, više neće da ga trpe, a ne zna koliko mi je već muka od žive ribe što je žvaćem po ko zna koji put dok on smeta barmenu. Ajd što nisam trepnuo kad je ofarbao kosu (doduše lepo mu stoji). Ali što mu je sad toliko zapelo da bude maneken?
Razuveravao sam ga. Prvo sam se uhvatio za argument da je nelegalno raditi sa 14 godina. Dakle, nema razgovora. Zvao je udruženje manekena, utvrdio je da postoji neka fora za decu umetnike. Posle sam ga uveravao da je previše mršav. Tu me sabotirala tia-Nini jer mu je pokazala neke kržljave manekene što su se slikali za neku Boss kampanju i namlatili silne pare. Stvarno deca visoka, plava, žgoljava, bez frke bi mogao da stane među njih, ni po čemu ne bi odskakao. Posle sam ga uveravao da ne mugu samog da ga puštam na setove. Mog frizera ćerka, vršnjakinja Filipova, mešana krv, od oca Engleza i majke Kineskinje, najlepša na svetu, saleću je agencije, a otac, varen i pečen u tom svetu, ne da joj ni da pomisli da prihvati. A čovek nije konzervativan, nikako.
- Imam lošu preskordiciju, sine. Ne mogu s tobom da idem, a ne mogu ni da sedim kod kuće i da se sekiram dal te neko tamo štipka i pipka ili dal ko šmrče kokain pred tobom.
Neće da prihvati argumente. Igra prljavo. Kaže:
- Vadiš se. Ti misliš da me neće primiti pošto sam sam ružan i hoćeš da me poštediš traume odbijanja i poniženja pa izmišljaš izgovore.
- Ne izmišljam, majke mi, lep si.
- Tebi i mami jesam, to je valjda prirodno.
Možda neko pomisli da preterujem, da dramim, da imam predrasude, ali vidite li kako surovih ljudi ima i kako su oni spremni da naude naivnoj deci. Kome je Jelena smetala? Kome li se ona zamerila? Kako je taj neko imao srca? Kako neko uopšte može da bude tako surov prema detetu? Kako ni ona ni njeni najbliži nisu imali preskordiciju odn. predosećanje budućeg događaja?