Gost autor: Tia-Nini
Pra neki dan, potpuno nepripremljena, krenem na konferenciju "Prevencija torture u Srbiji" koju je Zaštitnik građana Republike Srbije organizovao uz prisustvo najviših predstavnika/ca ministarstava, pravosuđa, međunarodnih organizacija, nezavisnih državnih organa, nevladinih organizacija, brojnih domaćih i strani eksperata/tkinja, kao i predstavnika/ca medija. Ne morate da mi verujete, ali imala sam predosećanje da me nešto čudno očekuje. Svi znaci su bili tu.Prvo, nije normalno da se meni, štreberki i biću navike, dogodi da nepripremljena odem na posao. Ja svaki put kao prava bubalica dobro pročitam najavu, raspitam se o čemu će se pričati, iščačkam nekog insajdera da mi unapred kaže šta i ko se očekuje. No, ovo mi je uletelo u poslednjem trenutku. Nisam uspela da se pripremim. Nije normalno ni da sam zakasnila. Da nisam sve bi bilo u redu, upozorile bi me kolege uz kafu. No stigoh u zadnji čas. Uletim i još se nisam ni kako treba skrasila kad pred nas izađe niko drugi do Ivica Dačić. Ministar je došao da otvori konferenciju. Valjda je on najbolje upućen u temu. Tu se, setih svog oca, kada su onomad makljali Vučića. Gledamo na TV-u kako ga vošte a ćale kaže: „Nema dobre šorke dok se socijalista ne prihvati pendreka."
Ne želim da budem loše shvaćena. Nemoj samo da neko pomisli da mi je žao Vučića, teoretski posmatrano, tukla bih ga i ja, ali sam s vremenom i godinama naučila da nasilje ništa ne rešava. To što ne umem da da bijem, i dalje ne znači da ne znam ko ume.
Elem, tu saznamo da, ministar policije i prvi potpredsednik Vlade Srbije Ivica Dačić, smatra da državni organi, a pre svega policija i pravosuđe, „Imaju najveću odgovornost i ključnu ulogu u prevenciji torture. Svi slučajevi prekoračenja ovlašćenja detaljno istražuju i procesuiraju, a Ministarstvo unutrašnjih poslova čini sve kako bi bila stvorena jaka i moderna policija, koja će „odlučno zaštititi svakog građanina od svih oblika ugrožavanja i omogućiti efikasno i brzo ostvarivanje njihovih prava". Pošteno priznaje da u Srbiji postoje slučajevi torture ali su, kao u pitanju sporadični incidenti i oni se, kao, redovno kažnjavaju.
Razmišljam. Staviću u naslov: Dačić uvereva "Niko ne sme da vas bije!".
Inače, kao što već rekoh, ja sam biće navike. Nikada ne vršim veliku nuždu van svog doma. U najgorem slučaju u obzir dolazi hotelska soba. Nemam pojma zašto. Nije pitanje higijene, nego neka psihološka onemogućenost. Spremna sam da, ako pritegne frka, sednem u kola ili čak na taksi, šta košta da košta, i da brzinom svetlosti odem kući da tamo obavim šta moram. Nebitno odakle i kada. Čak i ako čekam negde neku izjavu ili konferenciju za štampu, kad okolnosti nalažu, ja lepo napustim bojno polje i palim kući, pa posle prepisujem od uvek solidarnih kolega iz drugih medija. Uvek sam u tome nekako uspevala.
Slušam ministra i odjednom počne da mi se okreće u stomaku. Pomislim, oću li do kola, kopam po tašni, tražim ključ. Završio ministar slovo, ustaje. Sad mu više ne vidim samo glavu, već i telo. Stomak mi šljaka kao centrifuga. Čini mi se da cela sala čuje kako mi rade creva. Šapućem koleginici: Pokrivaj me, moram da izađem. Ona zbunjena gleda šta nije u redu. Izletim iz sale, krenem ka izlazu, ali hodnik se odužio, ne vidim mu kraja. Postaje sasvim jasno da ni do parkinga neću stići. I šta ću? Što se mora nije teško. Izdadoh princip i kao metak se zeleteh do najbližeg klozeta. I šta da vam pričam. Tako vam se ja, sasvim neočekivano, bez želje da time ikoga uvredim ili nipodaštavam, proitv svoje volje, posrah u prostorijama vlade. Ko velika. I bi mi mnogo lakše. U stvari, ceo dan sam sijala kao sijalica. Svaki, pa i najmanji pomak u prevazilaženju ličnog problema je velika pobeda.