I za nju da pričam?
Oću, što da neću, bila mi je majka, sve koliko nije Miljana, ona je.... Latinka moja dobra, Bog da joj dušu prosti....
Koliko ja znam, rodila se negde 1890., a bila je rodom iz Požarevca, ustvari, neko selo pored, sve mi se čini da se zvalo Lučica ili tako....
Pa mi je pričala, a ona me, da znaš, naučila i da pričam, da mislim kad pričam i da vako lepo pripovedam, što me sad hvališ..
Bila je Vlajna, ti veliš Vlahinja, jer su to Vlasi, ama ona me naučila da je Vlajna... I pričala mi sve lepo, ko su i šta Vlasi, kaki je to narod i odakle, a razumevala se mnogo u biljke, travke, cveće i to, a nije volela da mađija, to je radila samo kad vidi da je ljuta nevolja i muka, pa je i skidala crnu magiju i vračala, ali je meni vako, nasamo govorila da to i nije za pravo, nego da muku ljudsku ublaži olakša, jer, kad čoeku kažeš to je to i biće ti bolje, nekako mu duši lakše....
Znala je za mnogu travku kako leči, a znala je bome, i koja je otrov i smrt. Pa tako, pantim jedared, imao je moj oco konja, nemoj se smejati, zvao se At! Pa je bio već mator i bolesan, a moj je oco njega čuvao i pazio, bilo mu žao da ga dokrajči.... A Latinka, kad je već bilo na kraj, kad više At nije mogo na noge, kaže mom oci da mene vodi u kuću da se kao ja ne potresam, a ona će da ostane, pa dala bobice Atu i dokrajčila ga, prekratila mu muke. A meni je pokazala tu biljku i bobe, nije je lako ni naći i kazala kad i kako je to težak otrov, a kad i kako je lek za teške boljke....
I mnogu je ženu i čoveka polečila, ali Dušana nije mogla, u njega je to bilo bez leka....
Ali, ajde od početka, sve kako je ona meni pričala....
Rodila se ona, kazivala mi, oko 1890, i nije to bila kuća da se o njojzi nešto mnogo priča, otac joj bio nadničar a mati je išla u Požarevac i radila kao pralja po bogatijim kućama i to je velika sirotinja bila.... A Latinka se rodila treća, posle dva brata i od malene je radila po kući i rintala jer joj majka zorom za grad a u mrak iz grada.....
Kad je bila u 15tu godinu, počne je mati voditi sa sobom da radi i pere, i tamo u Požarevac Latinka upoznala svojeg prvog muža, Milutina Radovića, koji je bio šegrt u kolarsku radnju. Oni se zagledali, pa kako ide krpa na krpu a para na paru, tako se i ona udala za nj, mlada, i odma rodila jedno djete, kazivala mi da se zvalo Miloš. A uzeli se kad je Milutin posto kalfa i kod svog majstora počeo dobivati platu, a ne samo stan i ranu i sitninu. I tako su batrgali i živili, a Latinka nađe poso kod jedne bogate porodice, bili učeni ljudi, žena je davala časove nemačkog i latinskog i francuskog a muž je bio inženjer. Bila je Latinka sluškinja, sve radila po kući, i kuvala i čistila i kazivala da su i oni bili dobri njoj, da se nikad gospodin nije vratio iz Beograda a da joj nije donio bar mirišljavi sapun, a kad bi šta razbila po kući ili joj jelo nije valjalo, gospođa je nije grdila, nego joj objašnjavala kako treba da se kuva i sprema... A ta je gospođa naučila Latinku i da čita i piše, tada sirotinja teška nije išla ni u osnovnu školu...
Tako je Latinka živila sa mužem i djetetom, ali joj mali umre neđe u petu godinu, ne znam od šta, kazivala da mu nije bilo leka...
A 1912 joj u rat pogine i Milutin, pa je ostala sama, a taka bila vremena, nit da se vraća kući u tu sirotinju nit da ostaje sluškinja a u svoju kućicu da živi sama, nije ni to bilo zgodno...
Prelomila je gospođa, koja je kazala, ti Latinka da prodaš tu udžericu i to para što si dobila za Milutina da uzneš, pa da pređeš kod nas da živiš, ima da ti namestimo sobicu uz kujnu, pa da si tu uz nas... Pa kad malo prođe, naćemo ti kakvog momka ili udovca da te udamo ako te volja..... A pare daj u banku, pa ti je to mali miraz... Tako i bilo, pa kad je gospodin dobio 1913. da ide u Jagodinu jer se radilo na železnicu, oni poveli i Latinku jer već im je bila ko njiova i voleli je...
Kad su došli u Jagodinu, već je gospodinu bilo za penziju još malo, pa rešili da tu kupe kakvo imanje ili kuću, da tu ostanu... I uzeli su kuću na lepom mestu, u sred Jagodine, pokazivala mi Latinka i vodila me jedared ili dvared kod nji....
Gospođa je ovako govorila Latinki, moj će muž brzo u penziju, pa ćemo mi svako malo u banju ili kod dece, a ti ćeš kuću da paziš i gazduješ i da se čuvaš, samo žensko nije dobro ako nije pametno...
Nosila je Latinka još crninu za Milutina i djete, kad je gospodin ugovorio da mu se kopa bunar i kad je Dušan prvi put došo u tu kuću....
Kazivala je i da je on danima tu dolazio a da ga nije ni pogledala, njoj nije bilo do gledanja momčinja od sve njene sudbe crne. Za to se Dušan i uvatio, kazao da mirniju i stidniju nije vidio i počeo je zadirkivati i teo sa njom da razgovara. Pa kad vidio da od toga nema leba, raspita se malo i čuje da je udova od vojnika.
Pošteno je došo i reko joj da bi on da je viđa, a Latinka, tako mi kazivala, udrila u plač i pobegla kod svoje gospođe.. Kazivo i Dušan kaku je vekelu dobio, kako ga nije sramota da zove poštenu ženu u mrak i provod, i šta on misli, ako je sluškinja da je najgora i da može take reči da joj kaže... Napujdala ga gospođa, da je sve crvenio i jedva se objasniše da nije loše mislio nego loše kazao i da mu se stvarno svidela i da bi on nju ženio, za ozbiljno.
Nije Latinka tela ni da čuje, kazivala je da joj misao bila možda i u manastir da ide, jer nije mislila da za nju ima iko na ovaj svet više. A to ne od silne ljubavi za Milutina, nego od muke i dva groba što su joj ostala u Požarevac, i što ona u svoje 23 godine toliko preturila preko leđa....
Ali, kad je bilo pred oni prvi veliki rat, Dušan se spremi i pravo kod nje u kuću, pa kod gospodina, kazao mu da neće drugu a kreće u rat, a ako bi i on ko Milutin, nema šta Latinka da brine, on je iz bogate kuće i brat mu je već ženjen, pa će imati i svoju kuću i imanje.
Promislila pa se udala. I kazivala, da je malo bilo sreće, da joj načinio djete u tu neđelju što je bila u kuću, jer već osmi dan ode Dušan u rat, za njim drugi dan i Jevrem, pa ostale same moja mati Miljana i Latinka...
Nekako su pregurale rat, moj se oco brzo i vratio ama nije brzo usto, dugo je bolovo što ga geleri pokačili po stomaku.
A Dušan je preživeo sve, tifus, Albaniju, Krf i Solunski front i vratio se kući....
Ovako mi kazivala Latinka, da je Dušan kad je došo odma njoj kazao da mu reko francuski lekar da nikad neće imati djecu, jer je i ranjen bio nezgodno, pa ako je to njojzi mnogo, da je on pušta sa milim Bogom da ide, jer neće da je laže i na silu drži. Latinki je, mnim, bilo muka ostaviti kuću, Miljanu i imanje, pa je ostala... Ne mogu da kažem, lepo su živeli i lepo se pazili, ama je Dušan mnogo pio, kriomice, niko da ne vidi, a znali smo svi da je to od muke, jer je volio decu mnogo.... Ja sam do desete godine mislila da on tako ljulja kad hoda od rana iz rata a ne od rakije... Ali nije bio oni zlobnik pijani, nego kad svrši poso, skloni se gde pa se napije i samo se izvali i spava, a ako je međ ljudima, onda peva, tužno, tako lepo je pevo da je plakalo i kuče kad ga čuje... Kad pusti glas i zapeva "simbil cveće", misliš, i kiša će, nebo će plakati...
Mojoj Miljani umirala djeca, pa kad sam se ja rodila, uđe Latinka pre zore u kuću i uzne me, kazala mojoj mati da je neko nju ureko i da će ovo djete ona da gaji i gajila me, tek kad sam se dobro zadevojčila, na dve godine pre udaje sam prešla i spavala kod oca i majke u kuću, do tad me Latinka nije davala ni sata bez nje.... A stric Dušan me mazio i volio, mnim da je malo manje i pio kad me Latinka uzela kod njih...
Umrla je na kraj rata, u jesen, a tu istu zimu mi umro i svekar, Danilo moj dobri, višnji mu dao rajsko naselje...
A kad je Latinka umrla, Dušan je stao nad grob i kazao mom ocu, ne utabavaj to mnogo, neću ni ja dugo, i umro je na poleće, kad se Mitar vratio, dočekao je zeta i pred Petrovdan umro...
Nisu imali decu, ali su imali dušu, svi ih voleli, a ja mojoj Latinki i danas palim posebnu sveću, kad nije imala rođeno, ima mene.....
Eto...