Predsednik Srbije Boris Tadić, na obilasku početka radova na deonici autoputa Horgoš - Novi Sad, rekao je i da će se u naredne tri godine brzina na našim prugama podići do 110 kilometara na sat na najtežim deonicama i do 160 kilometara na lakšim.
- Ne obećavamo brze pruge od 250 i 300 kilometara na sat, već realističan projekat, koji će omogućiti da transport roba kroz Srbiju bude lakši - objasnio je Tadić.
Par sati kasnije, krenuo sam sa gospođomMi na Avalu, da se provozamo. Volim da se uputim preko Bubanj potoka pa na Kružni put, odakle skrenem levo pa kroz Beli potok izađem uzbrdo ka Čarapićevom brestu i onda tu uživamo u pogledu i maštamo da kupimo parče placa i sagradimo kolebu za staračke dane. Kad, na pružnom prelazu spuštena rampa. Stanem drugi, ugasim auto i čekam.
Ubrzo, sa druge strane, jedan od automobila obiđe kolonicu, provuče se između dve rampe i prozuja pored nas. Ja zabezeknut: idiot, kreten, samoubica ... šta sve nisam rekao. Drugoga koji je to učinio snimio sam kamerom na mobilnom. Vreme odmiče, a ja snimam još 4 - 5. Onda osetim da me nešto svrbi po glavi. Shvatam da mi rastu uši. Stojimo kao magarci ispred rampe, voza nigde na daleko, a naizgled majmuni shvataju u čemu je stvar i lagano prolaze. Budem dostojanstven da ne prođem i ja, ali odlučan da nešto uradim. Izađem iz kolone i stuštim se ka obližnjoj Železničkoj stanici. Tamo, nikoga ni od korova, sve išarano grafitima i zatvoreno, a "voz" sa dva vagona stoji tu negde, okrenut ka Nišu = u suprotnom pravcu od rampe i tunela iza nje. Stoji i nikom ništa. U obližnjem dvorištu mlada porodica raspalila roštilj i uživa. Od njih saznah da stanica odavno ne radi, da je rampa automatska, da je spuštena verovatno zašto što je voz još tu u stanici i da ima običaj da dugo tako stoji bez znaka života, da se desi da se rampa pokvari pa je spuštena po ceo dan.
Opsujem i vratim se, a rampa podignuta. Nigde nikoga. Eh, valjda su ostali vozači pomoslili da sam rešio stvar i zahvalni su mi zbog toga.
***
Rođen sam u železničkoj porodici. Ma u familiji. Otac je jedino radio na železnici, majka i stariji brat dočekali penziju. Teča kuvao na izgradnji Beograd - Bar. Ujak bio kočničar na teretnjacima - koliko smo se igrali njegovim fenjerom i zelenim i crvenim svetlom na njemu.
Majčini su iz Bogovađe, mesta na kojem su se nekada ukrštali vozovi male pruge, popularne Ćire, na putu od Beograda ka Čačku, Užicu i dalje Pločama ili Dubrovniku ili Herceg Novom. Sećam se kako smo odlazili na satanicu da ih gledamo, divimo se "moćnim" parnjačama koje su ih vukle, pratili gužvu i jurnjavu putnika da napune vodu dok se vozovi ne mimoidju, čučali ispod mosta par stotina metara dalje dok je voz tutnjao iznad nas. Nekada, u "ona vremena" bila je čast i ponos raditi na železnici.
***
Nema potrebe da pričam mnogo o propadanju naše železnice. Verovatno ima među čitaocima i onih koji putuju vozom još uvek - oni mogu da kažu mnogo više od mene. Nažalost, danad vozom putuje ko mora ili nema kako drugačije. Ja to "zadovoljstvo" imam vrlo retko.
Sećam se da je pre neku godinu putnički voz iz Beograda do Niša putovao 9 sati. Po redu vožnje! Uz obavezno povlačenje ručne kočnice u Kusadku da železničari, a u selu nema porodice u kojoj neko ne radi na železnici, sidju lepo kod kuće - da ne pešače od udaljene stanice.
Voz iz Zagreba ili Bukurešta tutnji Panonskom ravnicom oko 100 na sat dok ne pređe našu granicu. Onda, pređe u "Balkan mode" i počne da se gega brzinom od oko 20 km na sat. Isto je i sa vozovima koji dođu iz pravca Bara do Barajeva ili iz pravca Niša do Male Krsne.
***
U vreme "tri dana pre roka", izgrađena je prva deonica brzih priga Srbije. Možda se sećate - nekih 19 kilometara tu negde kod Inđije. Ej, 19 kilometara kod Inđije! Čika Mrka se prdeo po medijima na sva usta.
Danas ne prdi samo Čika Mrka. Čak, on mi je najsimpatičniji u bulumenti vizionara koja se juče okupila na gradilištu auto puta kroz Vojvodinu. Ostalo je krpež, sve samo stručnjaci za mlaku vodu i promaju, koji se nakupio da nam prodaje nešto za bubrege i obećava da ćemo ne baš kao Francuzi i Švajcarci, ali skoro tako.
Ne lipši magare do zelene trave
Drži vodu dok majstori odu
Veruje li još uvek neko sem njihovih stranačkih kolega u ove šećerleme?
Veseli Ken igra se u pesku (kad porastem biću čika Mrka i gradiću mostove), Deda Mraz ga tera da završi sa igranjem (hajde, bre, zakasnićemo na slikanje kod Đokovića), najveći sportista u Vladi ih posmatra smoren u trenerci, Čika Mrka pazi da mali ne napravi neko sranje, a kolone vozila čekaju na mostu da se pomeri ergela Vladinih automobila (prirodno: svako je putovao svoji autom, odvojeno od drugih).