Novi Zeland. Zemlja sa 4 miliona ljudi i 50 miliona ovaca. Zemlja na kraju sveta o kojoj se zna malo, uglavnom iz prastarih geografskih atlasa, i o kojoj svaki pravi Srbin ima "pravu sliku" i predrasude (kao uopšte i o svakoj drugoj zemlji na svetu). Zemlja "na kraju sveta". Dalje ne može, osim ako krajnja destinacija nije Antarktik.
Kako li to samo izgleda jednom prosečnom Srbinu, odnosno Balkancu, obreti se u ovoj nedođiji nakon skoro 30 sati leta (presedanje nije uračunato)? Razna pitanja prolaze kroz glavu: "Gde su mi čizme, zaboravio sam kišobran, ukaljaću cipele, u koju selendru sam došao...".
Očekujem policajce sa bobi šlemovima, obavezno dugačke kolonijalne brkove i sa monoklom. Maore ne očekujem, jer pretpostavljam da su ih sve "sklonili".
Kako sam samo pogrešio.
U narednih nekoliko dana/nedelja/dok god me ne skinu ću pokušati da vam predstavim ovu jedinstvenu zemlju, sa jedinstvenim običajima. Želim da napravim paralelu o životu u Srbiji i na drugoj strani sveta, bez nekakvih zaključaka, vec samo činjenično stanje i kako to utiče na život običnog imigranta.
Pričaćemo o svemu što vas interesuje, o "kraduckanjima" ovde i tamo, o zločinu i kazni, politici, o ljubavi, o sportu, a podosta i o prirodi (uz par ekskluzivnih fotki). Naravno, nećemo zaobići ni metalitete i lokalne običaje.
Eto, dajem vam 24 časa da svarite ovaj uvod, a onda počinje ono "pravo".