Film| Kultura| Umetnost

[15] INTERVJU: DžIM DžARMUš

bojan ljubomir jugovic RSS / 17.05.2009. u 15:35

 

 

154431_1689599835829_5266320_n_zps1c770e77.jpg

   Svojom minimalističkom komedijom Čudnije od raja iz 1984. godine, reditelj Džim Džarmuš postavio je standard za sledeću generaciju američkih nezavisnih filmova, ali je poslednjih 25 godina proveo produbljujući svoj neponovljivi eklektički prostor. Iako je njegov prepoznatljiv crnohumorni stil ostao nepromenjen, Džarmuš je nemirno putovao uvek na nova odredišta širom Amerike i van njenih granica - od Luizijane [snimajući 1986. Pod udarom zakona] preko Memfisa [Tajanstveni voz iz 1989.], sve do Starog Zapada [Mrtav čovek - 1995.], Njujorka u kom živi [Duh psa: Put samuraja - iz 1999.] i po raznim gradovima širom sveta [Noć na zemlji iz 1991.] Pošto je pratio po Americi Bila Mareja u svom poslednjem ostvarenju Slomljeno cveće iz 2005., Džarmuš se uputio u Španiju da režira novi film Granice kontrole [The limits of control], još jednu priču u dugom nizu onih na temu stranac-u-stranoj-zemlji. Pojavljujući se po četvrti put u Džarmuševom filmu, Isak De Bankole [Isaach De Bankolé] sada dobija glavnu ulogu tumačeći lik tajanstvenog čoveka unajmljenog da počini zločin. Njegova misija ostaje tajna tokom čitavog filma koji ima elemente kriminalističke priče ali zapravo više predstavlja putovanje jednog čoveka. Kako putuje kroz Španiju De Bankolé susreće likove koje igraju Tilda Svinton, Aleks Deskas, Gael Garsija Bernal, Džon Hart i Bil Marej [Tilda Swinton, Alex Descas, Gael García Bernal, John Hurt, Bill Murray]. Džarmuš je nedavno za A.V.Klub pričao o...

Na kakvom ste to snimanju bili juče?

- Pojavio sam se u tv šou HBO produkcije, novoj seriji pod nazivom Ubijen od dosade [Bored to Death], sa Džejsonom Švarcmanom i Tedom Densonom [Jason Schwartzmanom, Ted Danson]. To je humoristička serija. Mislim da će ju početi prikazivati u septembru. Bio sam samo gost.

Kada ste se na takav način [kao glumac] poslednji put našli ispred kamere?

- Sranje, ne znam. Pojavio sam se pre par godina na televiziji Pamele Anderson u TV šou koji se zvao VIP. Da li ga se sećate? Ja sam ga voleo. Mislio sam da će postati kultna stvar. Tu sam imao malu ulogu. Mislim da je to bilo najskorije što sam radio, bar kad je u pitanju nešto što nije dokumentarno blebetanje gluposti.

Film Granice kontrole čini se veoma sličan Mrtvom čoveku po tome što ruši žanrovsku građu i postaje neka vrsta filozofskog sanjarenja. Da li je ovo pravo poređenje? Da li osećate da su ova dva filma blisko povezana?

- Za mene jesu, na neki način, zato što sam se u oba slučaja oslanjao na konkretan žanr ali sam se u isto vreme trudio da ubacim mnogo referenci i slojeva sa kojima se možete povezati ali koji se nužno ne uklapaju u te žanrove. Nekako kao da pratiš to putovanje. U tom smislu, meni su ta dva filma veoma povezana. Oba predstavljaju očiglednu metaforu putovanja i svega što uz njega ide, ali pretpostavljam da i ostali moji filmovi to čine.

Koju vrstu referenci imate na umu?

- Ja ne kalkulišem, pa je tako ideja bila da se snimi film u kojem sam slobodan da tražim veze i slojeve čak i u toku samog snimanja. Tako, otpočeo sam ovaj projekat sa prozom, pričom koju sam napisao na 25 kucanih stranica, i rekao sam "Neću pisati uobičajen scenario. Krenuću od ove tačke i prosto ću početi da nadograđujem stvari." Tako da za sebe, kao i uvek, nekako počnem skupljati detalje a onda ih usput zajedno uklapam.

Kada je došlo vreme snimanja, da li ste još uvek imali samo priču na 25 stranica ili je bila više oblikovana u tom trenutku?

- Ne, sve više i više se uobličavala. Kada sam napisao tu priču na 25 strana pa potom našao sredstva za snimanje filma, počeo sam da tražim lokacije i vršim odabir glumaca. Od te tačke se sve više i više razvijala. Dijaloge sam zapravo počeo da pišem u toku samog snimanja. Tih 25 stranica jeste sadržalo osnovnu formu priče i sve njene scene, ali one su namerno bile minimalističke, bez mnogo opisa i bez ijednog dijaloga.

 

[...]

 

 

Da li vas je to navelo da se više oslonite na glumce i njihov osećaj za kreativnost? Da li se od njih očekivalo da mnogo više doprinesu stvaranju filma?

- Uvek sarađujem sa glumcima. Smatram da se saradnja ogleda u likovima koje stvaramo. Nije bilo mnogo različito, oni su u stvari manje improvizovali nego u mojim ostalim filmovima zato što smo imali jako malo vremena i iz razloga što je vrlo malo dijaloga u filmu uopšte. Tamo gde ima dijaloga, morao sam da budem poprilično precizan u vezi s njima, a glumci su u velikom delu to ispoštovali jer su i sami želeli da budu precizni. Na tom planu, ovaj film je bio čak nešto više definisan u odnosu na neke moje ranije filmove, gde je bio slučaj otprilike, okej, ovo je smisao koji scena nosi, evo kako sam ja to napisao ali sve dok zadržavate taj smisao možete to da kažete kako god vi to želite. Ali u ovom slučaju, morali su da se tesno drže onoga što je napisano, zato što zaista nismo imali mnogo vremena za igrarije. A pošto je tako malo dijaloga i pošto se mnogo stvari ponavlja tokom filma upravo kroz dijalog koji je kao neka vrsta koda ili slagalice, glumci su morali da ih se mnogo više pridržavaju nego u drugim filmovima koje sam radio. Zvuči, kontradiktorno. Pretpostavljam da i jeste. Ali ja volim kontradiktornosti.
 
Ovo je vaša četvrta po redu saradnja sa Isakom De Bankoleom ali njegova prva glavna uloga u vašem filmu. Koje vrline on donosi ovoj ulozi?
 
- Jedna zadivljujuća stvar u vezi Isaka jeste kako je on promenljiv u vizuelnom smislu. Iako ima tako napadnu pojavu, ona se veoma drastično menja u zavisnosti od načina na koji ga osvetlite, kakve dlačice na licu ima, da li se njegov lik nalazi unutra ili vani. Tako da je on veoma, veoma raznovrstan [promenjiv], i ja sam oduvek želeo da napravim film s njim u kome bi bio veoma tih, introvertan i jak. Ne ekstrovertan. Tako da primetite te sićušne male stvari na njegovom licu, znate? Ili način na koji se kreće, fizički. Te su me stvari vodile da pišem lik za njega i s njim, pošto on utelovljuje lik.


[...]

Za čime ste tragali kada ste u Španiji birali lokacije za snimanje? Da li je nešto bilo u predelu i arhitekturi što se "obratilo" vašoj priči?

- Pa, želeo sam to kosmopolitski osećaj Madrida ali bez te njegove turističke dimenzije, prosto onako kako se Madrid doživljava ako živite tamo. Oduvek sam bio ludo zaljubljen u grad Sevilju i želeo sam da tamo nešto snimim. Mesto je neverovatno magično i bogato u vizuelnom smislu, a ima i dosta mavarskog uticaja u arhitekturi. Upravo je to mesto odakle potiču ta silna popločanja u Španiji. Posvuda su balkoni koji su obloženi sa donje strane samo zbog vizuelnog ugođaja nekoga ko prolazi ulicom. Ulice su veoma kose i tu je ta čudna kula od zlata koju smo ubacili u film, koja je bila skladište zlata u kolonijalnoj Španiji. Čak nema ni ulaznih vrata u prizemlju; da bi ste ušli morali ste uz nju prići jedrenjakom i s njega pristupiti visoko iznad prizemlja. To je prosto predivno mesto, neka vrsta centra Andaluzijske kulture, kulture flamenga. Potom jug Španije, snimali smo u okolini Almerije, je mesto gde su snimljeni mnogi špageti vesterni. Tako da mi je predeo čudno blizak, čak nekako podsvesno, baš zbog Holivudskih biblijskih epova i svih italijanskih vesterna koji su snimljeni tamo. I tako, to su stvari koje su me privlačile. Španija je pokrenula film i onda me neprestano vukla, iako je priča mogla biti smeštena u južnoj Americi, u Turskoj ili u Meksiku.
 
Čini se kao da su vaši filmovi po pitanju stila više formalni u odnosu na lebdeći kvalitet koji je ostvario vaš novi snimatelj Kristofer Dojl [Chistopher Doyle] radeći sa rediteljima poput Vong Kar-Vaja [Wong Kar-wai] i Gas Van Santa [Gus Van Sant]. Zašto ste ga na ovom filmu angažovali kao snimatelja i kako ste uspeli da pomešate vaše stilove?

- Krisa znam već duže vreme - dvanaest, petnaest godina. Ranije smo često izlazili i puno pričali o svim formama ekspresije - o slikarstvu, o filmu, o fotografiji. A Kris jeste veoma čudan. On je zapravo neka vrsta slikara-fotografa-umetnika kolaža i te su se stvari ispreplele pa je postao snimatelj. Ali su sve te njegove poetske strane veoma, veoma prisutne. Ne slažem se da je Krisov stil neformalan ili iz ruke ili otkačen [neobuzdan], zato što to prosto nije tačno. On je veoma prilagodljiv. Primera radi, snimao je rimejk filma Psiho za Gasa, što sigurno nije ni slično stilu filma Von Kar Vaja. Snimao je sa Filipom Nojsom [Phillip Noyce]. Ono što želim reći, on pronalazi stil koji je u skladu sa senzibilitetom filma i onim što želi da poruči. Tako da je on prilično prilagodljiv. Ali meni je ta njegova otkačena strana bila privlačna iz razloga što sam osećao potrebu da na neki način razbijem svoju kontrolu nad formom filma i da sarađujem sa nekim ko će doneti drugačije ideje a on je svakako to učinio. Ja bih se kao sklonio u stranu i na prvoj postavci svake scene bih ga pitao "Gde bi ti Krise postavio kameru?" pre nego "Evo šta ja mislim. Mislim da bi ju trebali pokriti na ovaj način. Šta ti misliš?" Na mnogim scenama čak nisam ništa ni sugerisao, iako sam specifično želeo da scena sa Bilom Marejem bude snimana nepokretnom kamerom ili postavljenom na vozilu, pa da pređe na ručno snimanje. Ali u drugim slučajevima, Kris je znao da ručno snimanje ne leži ovom filmu, tako da onim mestima gde smo ga koristili to je moralo biti iz posebnog razloga. Prosto smo mogli da vidimo kako bi on otpočeo scenu i to mi je bilo od velike pomoći. Učinio mi je kadar manje plastičnim, a posebno zbog toga što mi je pokazao mnogo različitih načina na koje mogu nešto da izvedem. Neverovatna stvar u vezi Krisa jeste da je on poput reke pune ideja ili riba i možete da izvučete pet komada i kažete "Ove dve mi se sviđaju", ili da izvučete trideset i kažete "Ove dve mi se sviđaju" a on pritom neće reći "Šta je sa ovih 28?" Reći će "Oh, te dve ti se dopadaju? Fantastično." To je zato što uvek dolaze nove ribe. Tip ima toliko mnogo ideja, i vi prosto poželite da ga pustite da bude ono što on jeste i da te stvari i dalje samo teku. Tako da prosto pronađete oblik saradnje, a ona je bila uzbudljiva i zanimljiva. Takođe, on radi to neverovatno sranje i zove ga "od filma, ali ne iz filma" ili "iz filma, ali ne od filma"... Ne znam. Dok snima film on pravi te kolaže od lokacija na kojima se nalazi, zato što on snima taj film, ali oni nisu nužno vezani za film a tako su izuzetno lepi. Objedinjuju slikarstvo, kolažirane slike i fotografije. Ne znam odakle pronalazi energiju da ih pravi dok snima film.
 
Gde ti kolaži završe?
 
- Nedavno ih je u izložio u Dablinu, a mislim da priprema izložbu u Parizu a možda i jednu u Njujorku. Dok pričamo Kris je verovatno negde vani i pravi još takvih kolaža pre nego što se pita gde bi ih trebao izložiti. Jer dolaze nove ribe. Ja se nadam da će se naposletku naći u galerijama i knjigama, pošto su neverovatni. Stavićemo neke od njih i na naš DVD [Granice kontrole] nadam se.
 

[...]


Čitali ste osvrt Entoni Skota [A.O.Scot] u Njujork Tajmsu o "Neo-neorealizmu"? Šta mislite o stanju u nezavisnom filmu koje on opisuje?

- Mislim da je veoma zanimljivo. Volim taj mali žanr "Neo-neorealizam" kako ga on naziva. Smatram da je veoma interesantan i dopadaju mi se neke od veza koje je pravio kada je govorio o tome zašto je danas privlačan tim redateljima [Kelly Reichardt, Ramin Bahrani i drugi]. Tako da, jeste, definitivno sam veoma zainteresovan za Neo-neorealizam, ali ga ne praktikujem. Posebno u Granicama kontrole, koji veoma očigledno, mislim, veliča umetnost bioskopa i prihvata ga kao umetnost. Postoji mnogo stvari u ovom filmu koje govore da prihvatamo bioskop kao umetnost.

Takođe čini mi se da se vaš rad počinje smatrati sve više i više "internacionalnim" nego baš specifično američkim.

- Teško mi je da na to odgovorim ili da to analiziram. Ono što znam jeste da sam imao fotografiju jednog bioskopa u Sijetlu u vreme kada se moj film Čudnije od raja pojavio 1984. na čijoj je reklami sa pokretnim slovima pisalo:

"Najbolji inostrani američki film u 1984. godini."

[Smeh.] Tako da ne znam. Mislim da su mi zašili tu etiketu još od početka, a opet, nisam samo-analitičan, ali znam da moje inspiracije nisu ograničene. Tako da gledam filmove iz Azije, iz Indije, iz Afrike, iz Irana. Ako je nešto interesantno ja prosto želim to da istražim. Prema tome, dobijam ideje širom sveta. Ali to nije proračunato s moje strane i nije me briga odakle inspiracija dolazi. U stvari, zainteresovan sam ako ona dođe sa mesta sa kojeg ne očekujem ili ako mi se na nekom nivou učini stranom.


[ Izvor: A.V. Club / autor: Scott Tobias / preveo: Bojan Ljubomir ]

 

 



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

miloradkakmar miloradkakmar 19:20 17.05.2009

Fenomenalni

Džim Džarmuš, jednostavnošću te drži budnim tokom trajanja filma, sa /ne/očekivanim sekvencama, vanzemaljskom dinamikom i muzikom koja to sve povezuje, nagoveštava... škrt na glumcima i prostoru, ali majstorski odabranim.
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 19:59 17.05.2009

Re: Fenomenalni

vanzemaljskom dinamikom

Ha ha, bravo Milorade. Vanzemaljskom dinamikom a zemaljskom statičnošću, a?
Ovom razgovoru me je privukla priča o procesu snimanja filma bez scenarija, evo
ubrzo sledi i nastavak priče u kojoj govori o muzici, španskoj arhitekturi,
saradnji sa Krisom Dojlom itd.

Takođe divna je priča kako je izgradio taj svoj stil na filmskoj školi radeći na svom prvom
filmu Stalno gluvarenje u vreme kada je bio asistent reditelja Nikolasa Reja
koji mu je bio mentor. Kad mu je donosio scenarija na uvid, Rej bi od
njega tražio sve više i više akcije, dinamike u radnji, sugerišući mu zločine, ubistva i sl.
a Džim je namerno radio upravo suprotno - sve više je izbacivao radnju :) i u prvi
plan stavljao formu
mashha mashha 13:26 19.05.2009

Šta još reći za Džima

osim

bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 22:03 19.05.2009

Re: Šta još reći za Džima

Evo ima i jedna fina knjižica u izdanju Hinaki - zbirka intervjua koju preporučujem
za čitanje, onako, polagano, džarmuševski, natenane, uz kafu i cigarete

Srđan Mitrović Srđan Mitrović 17:31 19.05.2009

bio, pročitao

veliko hvala
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 22:10 19.05.2009

Re: bio, pročitao

Nema na čemu, bilo je još nekih referenci u razgovoru o Neo-neorealizmu ali moram
prvo da pročitam izvorni tekst o američkom nezavisnom filmu, čini mi se interesantan

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana