Haiti - zaboravljeno ostrvo drugi nastavak

drug.clan RSS / 19.05.2009. u 15:48

Danas je osvanula vest da ce UN postaviti bivseg predsednika Klintona na mesto posebnog izaslanika za Haiti. Klintonovi se vracaju staroj ljubavi!

To je isti onaj predsednik koji je 1994. odlucio da intervenise poslavsi vojsku koja je vratila Aristida na mesto predsednika a skinula huntu sa vlasti. Ovo nije bio kraj patnje haicana vec pocetak nove patnje jer su uslovi za intervenciju bili pogubni za Haiti: implementacija ekonomskih pravila Medjunarodnog monetarnog fonda i amnestija za vodje hunte i njihove odrede smrti. Implementacijom ovih pravila predstavnik MMF-a je imao veca ovlascenja i moc od demokratski izabrane vlade na Haitiju. Klintoj je kontrolisao Haiti preko MMF-a saljuci Ala Gora po potrebi na Haiti sa uputstvima. 

Nada da ce prvi crni predsednik promeniti politiku prema Haitiju i uraditi nesto da pomogne prvoj oslobodjenoj kolonijalnoj crnackoj drzavi na svatu i prvoj drzavi koja je ukinula ropstvo nestaje sa ovom odlukom.

 

Nazalost nesreca koja prati Haiti poslednjih 300 godina ce se nastaviti 



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

sentinel26 sentinel26 16:26 19.05.2009

Zašto to misliš ?

Nada da ce prvi crni predsednik promeniti politiku prema Haitiju i uraditi nesto da pomogne prvoj oslobodjenoj kolonijalnoj crnackoj drzavi na svatu i prvoj drzavi koja je ukinula ropstvo nestaje sa ovom odlukom.

Zašto misliš da nada nestaje ? Možda ga je ovaj i poslao da popravi ono što je lično zabrljao ?
Vrlo brzo ćemo vidjeti u kojem pravcu će da to da ide....

Onaj koji je napravio tu mrlju moraće možda i da je opere ?
drug.clan drug.clan 19:06 19.05.2009

Re: Zašto to misliš ?

sentinel26
Nada da ce prvi crni predsednik promeniti politiku prema Haitiju i uraditi nesto da pomogne prvoj oslobodjenoj kolonijalnoj crnackoj drzavi na svatu i prvoj drzavi koja je ukinula ropstvo nestaje sa ovom odlukom.

Zašto misliš da nada nestaje ? Možda ga je ovaj i poslao da popravi ono što je lično zabrljao ?
Vrlo brzo ćemo vidjeti u kojem pravcu će da to da ide....

Onaj koji je napravio tu mrlju moraće možda i da je opere ?



Pa skoro da je jasno da ukoliko neko zeli da popravi nesto sto je vekovima radjeno na jedan los nacin taj ce staviti mladjeg i ambicioznog coveka, bez putera na glavi koji moze da stekne poverenje ljudi a ne starijeg coveka koji je nevolju podrzavao, kome niko ne veruje, ko nema ambicija i ko nosi putera na glavi dovoljno da se prehrani haiti.
sentinel26 sentinel26 23:32 19.05.2009

Re: Zašto to misliš ?

drug.clan
sentinel26:Nada da ce prvi crni predsednik promeniti politiku prema Haitiju i uraditi nesto da pomogne prvoj oslobodjenoj kolonijalnoj crnackoj drzavi na svatu i prvoj drzavi koja je ukinula ropstvo nestaje sa ovom odlukom. Zašto misliš da nada nestaje ? Možda ga je ovaj i poslao da popravi ono što je lično zabrljao ? Vrlo brzo ćemo vidjeti u kojem pravcu će da to da ide.... Onaj koji je napravio tu mrlju moraće možda i da je opere ?Pa skoro da je jasno da ukoliko neko zeli da popravi nesto sto je vekovima radjeno na jedan los nacin taj ce staviti mladjeg i ambicioznog coveka, bez putera na glavi koji moze da stekne poverenje ljudi a ne starijeg coveka koji je nevolju podrzavao, kome niko ne veruje, ko nema ambicija i ko nosi putera na glavi dovoljno da se prehrani haiti.

Ja ipak ne bih isključio varijantu da oni žele njegovu i "rehabilitaciju" USA, a možda je i slaba konkurencija, nezainteresovanost za Haiti, znaju svi kakvo je tamo stanje.
miloradkakmar miloradkakmar 16:57 19.05.2009

Haj, i ti ,

zaslužio si što si pravio belaj po belome svetu bez odobrenja UN !?
lutherblisset lutherblisset 19:18 19.05.2009

Bravo druže

Slažem se u potpunosti.

Tužna je istina da retko ko, izuzev nekoliko časnih intelektualaca, danas sme javno da govori o ovom paradigmatičnom slučaju.

Obrati pažnju na ovaj tekst. Interesi imperijalnog kapitala i raznih liberalnih i levih NGO-ova su tako često isprepleteni, što se vidi iz Aristidovog slučaja (a bogami često i iz ovdašnjeg).

Kojoj živoj ličnosti se najviše divite i zašto?

Slavoj Žižek: Žan-Bertranu Aristidu, dva puta svrgavanom predsedniku Haitija. On je primer za ono što može da se uradi za ljude čak i u beznadežnim situacijama.






Danas bi ovakvu perspektivu trebalo u cijelosti preokrenuti i prekinuti taj začarani krug strpljivog čekanja da se pojavi neka nepredvidiva mogućnost društvene dezintegracije koja bi na trenutak otvorila šansu za zaposjedanjem moći. Ali, možda takvo očajničko iščekivanje i potraga za revolucionarnim akterom predstavlja pojavni oblik njegove suprotnosti, naime straha od toga da ga se zaista i nađe, njegova pronalaska na onom mjestu na kojem se on već unaprijed javlja i izokreće – primjerice, u slučaju Haitija u posljednja dva desetljeća. Kako kaže Peter Hallward u Damming the Flood (Branom protiv poplave), detaljnom prikazu 'demokratskog obuzdavanja' radikalne politike na Haitiju u zadnjih dvadeset godina, 'otrcana strategija 'demokratskog zastupanja' nigdje nije primijenjena s tako razornim učinkom nego što je to slučaj s Haitijem između 2000. i 2004.'. Teško je ne zamijetiti ironiju u činjenici kako ime emancipatorskog političkog pokreta koji se našao pod međunarodnim pritiskom glasi Lavalas ili 'poplava' na kreolskom jeziku (također i potop, bujica): to je poplava razvlaštenih koji preplavljuju ogradom zatvorene zajednice. Zbog toga je naslov Hallwardove knjige posve prikladan, upisujući događaje na Haitiju u globalnu tendenciju novih brana i zidova koji se svugdje pojavljuju nakon jedanaestog rujna, suočavajući nas s istinom 'globalizacije', unutarnjom linijom podjele koja je tvori.
Haiti je predstavljao iznimku još od samog početka, od revolucionarne borbe protiv ropstva koja je završila nezavisnošću Haitija u siječnju 1804: 'Jedino je na Haitiju deklaracija o ljudskoj slobodi bila u univerzalnom smislu konzistentna. Jedino je ondje ona održavana pod svaku cijenu, posve suprotno društvenom poretku i ekonomskoj logici toga vremena'. Zbog toga 'ne postoji nijedan događaj u cjelokupnoj modernoj povijesti koji bi u tolikoj mjeri prijetio dominantnom globalnom poretku stvari.' Revolucija na Haitiju doista zaslužuje epitet ponovljene Francuske revolucije: predvođena Toussaintom l`Overtureom nedvojbeno je bila 'ispred svog vremena', 'preuranjena' i osuđena na propast, a ipak, upravo zbog toga bila je u većoj mjeri Događaj negoli Francuska revolucija. To je bio prvi put da se pobunjenici iz kolonija nisu pobunili zbog povratka njihovim pred-kolonijalnim 'korijenima', nego u ime istinski modernih načela slobode i jednakosti. Oznaka jakobinske 'autentičnosti' sastoji se u neposrednom prepoznavanju ustanka robova – crnačko je izaslanstvo s Haitija bilo s oduševljenjem dočekano u Narodnoj skupštini (kao što se moglo i očekivati, stvari su se promijenile nakon Termidora: Napoleon je vrlo brzo poslao vojsku da ponovno osvoji Haiti).
Stoga je prijetnja koju je predstavljalo 'puko postojanje nezavisnog Haitija' već za Talleyranda bio 'strašan prizor za sve bjelačke nacije'. Haiti je stoga MORAO postati tipičnim primjerom ekonomskog neuspjeha, pokušaj odvraćanja i razuvjeravanja ostalih zemalja da ne bi krenule istim putem. Cijena (u doslovnom smislu te riječi) koja je morala biti plaćena za takvu 'preuranjenu' nezavisnost bila je strašna: nakon dva desetljeća embarga, Francuska (bivši kolonijalni gospodar) tek je 1825. uspostavila s Haitijem diplomatske i trgovačke odnose, a Haiti je bio prinuđen platiti 150 milijuna franaka kao 'kompenzaciju' za gubitak robova. Ta je svota (otprilike jednaka francuskom godišnjem budžetu toga doba) kasnije smanjena na 90 milijuna, ali je unatoč tome i dalje predstavljala golem teret koji je sprečavao ekonomski razvitak u cjelini: na kraju 19. stoljeća dugovi Haitija prema Francuskoj predstavljali su otprilike 80% nacionalnog budžeta, a zadnja rata plaćena je 1947. Kad je 2004. prigodom proslave dvjestote obljetnice nezavisnosti predsjednik Lavalasa Jean-Baptiste Aristide od Francuske zahtijevao povrat ove prisilno nametnute svote, njegov je zahtjev francusko povjerenstvo (čiji je član bio i Regis Debray) glatko odbilo – dakle, dok liberali u Americi razmatraju mogućnost odštete za američke robove, haićanski zahtjev za odštetom zbog strahovito visokog iznosa kojeg su bivši robovi morali platiti da bi izborili svoju slobodu liberali su u cijelosti ignorirali, čak i s obzirom na to da je ovdje riječ o dvostrukoj odšteti: robovi su prvo bili izrabljivani, a potom su morali platiti svoju teško stečenu slobodu.
Ova se priča nastavlja i danas: igra koja većini od nas predstavlja ugodnu uspomenu iz djetinjstva – pravljenje kolača od blata – danas je sumorna životna stvarnost u predgrađima Haitija kao što je Cite Soleil. Sudeći prema nedavnom izvještaju agencije Associated Press, povećanje cijena hrane ponovno je potaklo pripravljanje tradicionalnog haićanskog lijeka protiv gladi i bolova koje ona izaziva: lijek se sastoji u konzumiranju kolača načinjenog od sasušenog žutog blata. Takvo je blato kojeg su napose konzumirale trudnice i djeca kao lijek protiv bolova u želucu i dodatan izvor kalcija, neusporedivo jeftinije nego prava hrana: dovoljno je pet dolara za količinu blata od kojeg se može proizvesti stotinu kolačića. Preprodavači blato prevoze od unutrašnjosti zemlje do tržnice gdje ga žene kupuju i od njega prave kolače koje potom suše na suncu; nakon toga kolačiće se prevozi u kolicima do tržnica ili prodaje na ulici.
Pokret Lavalas ('Poplava') čiju su snagu tijekom zadnja dva desetljeća dvaput pokušale smanjiti vojne hunte iza kojih stoji SAD, sačinjava politički akter koji je državnu moć izborio na slobodnim izborima, ali je zato cijelo vrijeme imao korijene u tijelima lokalne narodne demokracije, izravnog narodnog samoupravljanja. Stoga, iako neprijateljska 'sloboda štampe' nikad nije dovedena u pitanje, i unatoč tome što su se u cijelosti tolerirale neometane nasilne demonstracije koje su neprekidno prijetile stabilnosti legalno izabrane vlade, bilo je posve jasno u čiju korist vlada donosi svoje odluke. Cilj SAD-a i Francuske bio je nametnuti Haitiju 'normalnu' demokraciju, takvu demokraciju koja ne bi uzdrmala ekonomsku moć malobrojne i povlaštene elite: oni su bili svjesni da je to moguće samo pod uvjetom da demokracija mora prekinuti sve veze s izravnim narodnim samoupravljanjem.
Zanimljivo je spomenuti da se takva američko-francuska suradnja desila ubrzo nakon njihovog javnog razilaženja stavova u vezi napada na Irak, što je posve prikladno proslavljeno kao ponovno potvrđivanje njihova savezništva kojeg ne mogu prekinuti ni povremene nesuglasice; čak se i brazilski predsjednik Luiz Ignacio Lula da Silva (koji je u očima Tonija Negrija bio heroj) pomirio sa svrgavanjem Aristidea 2004. Ovo opako savezništvo imalo je ulogu diskreditirati vladu Lavalasa kao vladavinu rulje koja krši ljudska prava, a predsjednika Aristidea proglasiti fundamentalističkim diktatorom željnim moći – savezništvo sastavljeno od ilegalnih plaćeničkih odreda smrti i 'demokratske fronte' koju su financirale SAD, do humanitarnih NGO-a, pa čak i nekih 'radikalno ljevičarskih' organizacija (koje su također financirale SAD) koje su proglašavale Aristidovu 'kapitulaciju' spram MMF-a... Sâm Aristide jasno je okarakterizirao ovo preklapanje interesa radikalne ljevice i liberalne desnice: 'negdje i na neki način postoji barem neko skriveno, možda čak i nesvjesno zadovoljstvo u tome da izgovoriš stvari koje moćni bijelci od tebe očekuju da ih kažeš'. Ukratko, vladajuća ideologija često puta je samo ljevičarski Ego-ideal.
Unatoč svim njegovim očitim pogreškama, režim Lavalasa (baš kao i Aristide koji je prvi ukazao na njegove greške i došao do sjajne formule kako je bolje biti nepravedan prema ljudima nego biti pravedan protiv ljudi) uistinu predstavlja pravo lice 'diktature proletarijata' kakva bi ona mogla izgledati danas: dok u pragmatičnom smislu pristaje na sve one neizbježne kompromise, ona je uvijek ostala vjerna svojem 'temelju', masi običnih i deprivilegiranih ljudi u čije ime progovara, ne 'predstavljajući' ih nego se direktno oslanjajući na modele njihove lokalne samo-organizacije. Iako je uvažavao demokratska pravila, pokret Lavalas je jasno dao do znanja kako izbori nisu mjesto na kojem se odlučuje o bitnim stvarima: od mnogo većeg je značaja demokraciju nadopuniti izravnom političkim samo-organiziranjem potlačenih. Ili, kazano u današnjim 'postmodernim' terminima: borba između Lavalasa i kapitalističko-vojne elite na Haitiju predstavlja antagonizam kojeg se ne može smjestiti u okvir parlamentarno-demokratskog 'agonističkog pluralizma'.
Lavalasova borba primjer je načelnog herojstva kao i granica koju se danas ne smije prekoračiti: ta borba nije se povukla i smjestila u pukotine državne moći i 'odupirala se' iz te pozicije; ona je na herojski način potvrdila državnu moć, posve svjesna činjenice da pripadnici pokreta preuzimaju moć u najnepovoljnijim okolnostima u kojima protiv njih nisu samo nepovoljni trendovi kapitalističke 'modernizacije' i 'strukturalne prilagodbe' nego je to i postmoderna Ljevica: zbog čega se Negri kao osoba koja je podržavala Lulinu vladavinu u Brazilu nije javno angažirao? Ograničen mjerama koje su nametnule SAD i MMF i čija je svrha bila provođenje u djelo 'neophodnih strukturalnih prilagodbi', Aristide je izmjenjivao politiku malih i precizno usmjerenih pragmatičnih mjera (izgradnja škola i bolnica, stvaranje infrastrukture, povećavanje iznosa minimalne plaće) s povremenim ispadima nasilja u narodu koje je dovodilo do stvaranja vojnih bandi – najkontroverzniji Aristideov potez zbog kojeg su ga uspoređivali s pokretom Sendero Luminoso ili s Polom Potom, njegovo je povremeno odobravanje tzv. 'Pere Lebrun' metodâ (radi se o popularnom obliku samoobrane, 'nošenju ogrlice', likvidaciji ubojice policajca ili doušnika korištenjem zapaljene gume; ime se ironično referira na lokalnog trgovca gumama, a kasnije se termin proširio na sve oblike nasilja u narodu). U govoru održanom 4. kolovoza 1991. Aristide je savjetovao razgaljenoj rulji da ne zaboravi 'kada i gdje treba koristiti takvu metodu'. Liberali su odmah ukazali na sličnost između chimeres, narodnih odreda samoobrane Lavalasa i tonton macoutes, ozloglašene bande ubojica pod paskom diktatora Duvaliera – njihova je omiljena strategija uvijek bila izjednačavanje ljevičarskog i desničarskog 'fundamentalizma' tako da je, kao i kod Simona Critchleya, al-Qaida postala nova reinkarnacija lenjinističke partije. Aristide je odgovorio što misli o chimeres: 'sâmo ime sve govori. Chimeres su osiromašeni ljudi koji žive u stanju neprestane nesigurnosti i kronične nezaposlenosti. Oni su žrtve strukturalne nepravde, sustavnog društvenog nasilja. Stoga ne iznenađuje da se trebaju suprotstaviti onima koji su oduvijek profitirali na račun tog istog društvenog nasilja'.
Takvi očajnički pokušaji nasilne narodne samoobrane primjeri su onoga što Benjamin naziva 'božanskim nasiljem': njih bi trebalo smjestiti 's onu stranu dobra i zla', u područje političko-religijske suspenzije etičkog. Iako ovdje imamo posla s onim što se običnoj moralnoj svijesti neizbježno ukazuje kao 'nemoralni' čin ubojstva, nemamo ga pravo osuđivati s obzirom da se ono javlja kao reakcija na dugogodišnje, pa i višestoljetno sustavno državno i ekonomsko nasilje te izrabljivanje. Jean Amery je ukazao upravo na ovu poantu referirajući se na Franza Fanona: 'Bio sam samo svoje tijelo i ništa drugo: tijelo u gladovanju, u udarcima od kojih sam patio, u udarcima s kojima sam se suočavao. Moje je tijelo, oslabljeno i prekriveno prljavštinom bilo moja nesreća. U trenutku suprotstavljanja moje je tijelo zadobivalo fizičko i metafizičko dostojanstvo. U situacijama poput onih u kojima sam se ja našao, fizičko nasilje je tek puko sredstvo za ponovno uspostavljanje rascjepkane osobnosti. Bivajući snažan bio sam doista svoj – za sebe samoga i za svog protivnika. Ono što sam kasnije pročitao u Fanonovim Prezrenima na svijetu u teorijskoj analizi ponašanja koloniziranih ljudi, tada kada sam predosjećao, dao sam posve konkretni oblik svom dostojanstvu osnažujući svoj ljudski lik'.
Do istog je zaključka došao ni manje ni više nego Hegel. Naglašavajući kako je društvo (postojeći društveni poredak) posljednje mjesto na kojem subjekt pronalazi svoj supstancijalni sadržaj i priznanje, odnosno kako se subjektivna sloboda može ostvariti samo unutar racionalnosti univerzalnog etičkog poretka, naglašena suprotnost (iako ne eksplicitno imenovana) o kojoj je riječ sastoji se u tome da oni koji NE dopru do takvog priznanja također imaju pravo na pobunu: ukoliko je neka grupa ljudi sustavno lišena njihovih prava i njihovog osobnog dostojanstva, njih se također eo ipso oslobađa obaveza i dužnosti koje imaju spram društvenog poretka s obzirom da on više ne sačinjava njihovu etičku supstancu. Ili, da citiram Robina Wooda: 'Kad društveni poredak ne uspije provesti u djelo svoja vlastita etička načela, to dovodi do autodestrukcije takvih načela'. Wood s punim pravom ukazuje na to kako nas negativni ton Hegelovih izjava o 'gomili' ne smije spriječiti da uočimo temeljnu činjenicu da je on njihovu pobunu smatrao u cijelosti racionalno opravdanom: 'gomila' je grupa ljudi kojoj se sistematski, a ne samo na kontingentan način poriče priznanje etičke supstancije, tako da oni također ništa ne duguju društvu i oslobođeni su bilo kakve obaveze spram njega. Kao što je dobro poznato, to je polazišna točka marksističke analize: 'proletarijat' označava upravo takav 'iracionalni' element 'racionalnog' društvenog totaliteta, njegov nemjerljivi 'udio bez udjela', element kojeg on sustavno proizvodi i istovremeno poriče temeljna prava koja definiraju takav totalitet.
Ono što haićanski slučaj čini toliko opipljivom demonstracijom ove teze sastoji se u granicama demokracije koje je lijepo formulirao Chomsky kazavši da se 'o demokratskim oblicima može smireno razmišljati samo ukoliko je nadvladana prijetnja odlučivanja naroda'. On je stoga ukazao na 'pasivizirajuće' središte parlamentarne demokracije koja ju čini proturječnom s izravnim političkim samoupravljanjem naroda(ceo tekst http://www.pescanik.net/content/view/2782/196/).


drug.clan drug.clan 20:09 19.05.2009

Re: Bravo druže

lutherblisset
Slažem se u potpunosti.

Tužna je istina da retko ko, izuzev nekoliko časnih intelektualaca, danas sme javno da govori o ovom paradigmatičnom slučaju.



Hvala na postu.

Nadam se da je moja triologija o Haitiju bar nekoga podsetila na zlocin koji se tamo odvija vec vekovima i koja pokazuje odnos Francuske, US i ostalih zapadnih zemalja prem siromasnim zemljama u njihovom dvoristu.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana