Pomagajte, ako boga znate, i drugovi i drugarice! Ne mogu više! Pucam po šavovima, živ nisam!
Sin završava osnovnu školu, osam godina, ne bih da elaboriram čega sve ne, potrajalo bi. Pripreme za kvalifikacioni za upis u srednju školu, takodje ne bih elaborirao, ko zna, zna, ko ne zna kaš˙će mu se samo. Nezgodne godine, prve ljubavi i izlasci baš onda kada bi trebao da najviše uči, takodje ne bih! Banjica, puna navijača Rada (znate ono po zidovima UF, smrt policiji i tako to), takodje ne bih. Sa svim tim se nekako borimo, košta mnogo živaca, ali teramo. Moja žena i ja. Trudimo se da ne izgubimo kontakt sa svojom decom, jer ako to izgubimo... ne bih dalje.
Dobro, i, rekao bi čovek, šta si nam novo rekao? Polako, kažem ja.
Bliži se kraj školske godine, popravljaju se ocene. Svaki poen za kvalifikacioni se računa. Kod nas se u kući nije neka panika. Sin je vrlo dobar, mogao bi mnogo bolje, OK, nije smak sveta, upisaće se, itd. Ali, ako može, ne bi bilo loše popraviti koju ocenu! Elem, gore pomenuti sin dolazi pre neki dan i kaže da mu geografičarka nudi mogućnost da popravi trojku. Super, kažemo žena i ja, prihvati se knjige, sine! Da. samo ima kvaka. Kakva? Mora da spremi čitavo prvo polugodište za dva dana, ćale pomagaj, ne mogu sam, kaže. Nismo to radili često, ali kad prigusti, neko uskoči. Žena ili ja. U redu. Mada ja još od svog školovanja ne volim geografiju, poletno se prihvatam zadatka.
E, tu počinje moja tragedija! Početni entuzijazam se polako gasi, počinjem da se nerviram. Sin to primećuje i kaže da i nije toliko bitno, ionako prolazi vrlodobrim. Ja naravno istrajavam. Idemo dalje! A ključam,polako, ali sigurno. Trudim se,mučim, patim. Čitamo, izvlačimo bitno, ponavljamo... Jednom izlazim, popušim cigaretu, vraćam se. Još gore. Još jedan izlazak i cigareta. Žena me bledo gleda, ali ništa ne pita. Povratak u sobu. Kada sam treći put izašao, nisam se više vraćao. Naravno,žena me pita koji mi je.
I onda iz mene provali ono što se već dugo skupljalo: Ne bih ni u kom slučaju ponavljao šta sam sve izgovorio,daleko je od pristojnog. Reći ću Vam samo da sam, čitajući udžbenik geografije za osmi razred,shvatio da se nije promenio od vremena kad sam ga ja zadnji put upotrebljavao! A to je bilo davne 1980/81 školske godine, kada sam ja bio u četvtom razredu gimnazije! Dakle, još malo pa trideset godina! Jedino je malo našminkaniji, ima pokoju smernicu za samostalni rad, tipa pronadji na internetu ili izračunaj površinu planinske Srbije (a klinci se ubiše od želje za samostalnim radom, pun im kufer i ovoga što moraju da uče). Da, i dizajn je (malo) prihvatljiviji! Sve ostalo je apsolutno isto.Ista suvoparna detaljisanja tipa: "Pritoke Panonskog mora, posle njegovog oticanja, produžile su svoj tok usecajući korita u morske i jezerske sedimente. One su potkopavale lesne zaravni, oburvale ih i taloženjem rečnog nanosa prilikom izlivanja stvorile prostrane aluvijalne ravni." Mislio sam da Vam izdvojim još citata, ali pretpostavljam da niko normalan ne bi imao živaca da to sve pročita, a siguran sam da ih ne bi čitali ni oni koji su su ih napisali, odobrili , štampali itd. I da je samo u pitanju udžbenik geografije, tako je i sa svim ostalim, nažalost! Pitanja za kvalifikacioni iz srpskog, e to je tema za sebe!
Eto, zato mi treba Vaša pomoć. Recite mi da li normalan, prosečan petnaestogodišnjak može da preživi i bez svih ovih divnih naučnih bisera. Budite iskreni, setite se sebe u tom uzrastu. Pošteno mi recite da li ste ikada (ukoliko niste studirali geografiju), prolazeći Vojvodinom, rekli svojim saputnicima:" A, eno je aluvijalna ravan, znate ona je nastala..." Recite mi koliko stvari ste, pošto ste odgovarali lekciju, jednostavno zaboravili, jer tako mora, to su apsolutno bespotrebne informacije.
Vreme se zapanjujuće promenilo od one davne školske godine koju pomenuh. Deca su se, naravno, prilagodjavaju vremenu. Mi se. koliko možemo, prilagodjavamo. E, kao da jedino nastavni plan i program (e, da je samo to) nikako da uhvati priključak.
I sve je ostalo na nastavnicima, koji sa preobimnim nastavnim programom i velikim brojem učenika u odeljenjima, balansiraju kako znaju i umeju! A i njih ima raznih, mnogima u prosveti nije mesto. A deca u Srbiji, po istraživanjima, na evropskom začelju po primenjivanju stečenog znanja u školama. A...
Eto, zato Vas pitam, mora li to ovako!?