Bela kafa i kifle sa dzemom za dorucak u starom gradu negde u Evropi su cest motiv. Topli mirisi na liniji Konkorda i slike, bezbrojne slike. Leslie Caron iz "Lulu". Uz taj film je zauvek vezan lik moje majke. Mozda zbog njene frizure, kratko potsisane, iz vremena kad joj je bilo 18 godina. Kad je meni bilo 18 otisla sam kod frizera i zatrazila da me osisa na isti nacin. Kad je zavrsio, nisam licila ni na Leslie ni na moju mamu, vec na decaka od 15 godina. Kad sam imala 15 godina, da sam bila decak mozda bi sve bilo drugacije.
Kad spavam, dom u kome sam srecna ima crveni pod. Kao veliki osmeh po kome gazim bosa. Kad bih se umorila od osmeha legla bih na moj crveni pod. On ima svog ljubimca, malog crvenog pauka, koji bi mi tako ispruzenoj na podu presao preko usana ostavljajuci crveni trag. Vrlo golicavo, i ja bih se nasmejala uprkos sebi. Na polici u kuhinji poredjane su tegle sa slatkom. Od narandzi, smokava, malina. Tegle lice na stare kuce u otmenom delu grada, sa uglancanom fasadom i specificnom aromom teskom od slatkih uspomena. Slatko se kuvalo samo od ukradenog voca. Sva lokalna deca bi se organizovala u pljackaske bande i rasula po komsijskim bastama i vocnjacima. U kucu sa crvenim podom je uvek pristizalo puno plena.
Po kifle se islo u pekaru u strmoj ulici. Nagib te ulice je bio tema mnogih debata i istorijskih lazi. Otac mrzovoljnog pekara je, po jednoj varijanti, seo na kraj ulice jedne veceri, debeo i umoran, i zaspao. Do jutra ulica se nagnula i vise je nista nije moglo ispraviti. Svi ostali u pekari su bili vrlo ljubazni i usluzni, a kifle najmekse. Sipali bi u termos mirisljavu belu kafu, pa ako je napolju bio suncan dan, selo bi se na dnu ulice, gde je na mestu sna starog pekara sada bila klupa, i gledalo kako prolazi svet.