Осећам потребу да напишем текст о мојим виђењима најновијих дешавања у Српској Православној Цркви, пре свега поводом избора новог Светог Синода.
Верујем да је довољно позната чињеница да у Српској Православној Цркви постоје озбиљне поделе. Ја бих их назвао раздвајањем жита од кукоља. Веома ме радује избор новог Синода, кога чине владике од угледа, не само у Србији, него целом православном свету. Један од нових чланова Синода је и млади Владика Григорије, познат по свом писму упућеном владикама прошле године. У том писму јасно критикује "Пилатовско прање руку" у скандалу са суђењем владици Пахомију, а јавно прозива владике Артемија, Никанора, Филарета и Василија.
Уколико неко жели да прочита писмо у целости, нека кликне на ЛИНК, а ја овим путем преносим мени најинтересантнији део:
"Bez ikakvog valjanog razloga uveli smo vanredno stanje u život naše crkve, a zašto? Nije ni rat, niti glad, ni epidemija, niti šta slično posrijedi. Nego, umjesto da rješavamo probleme, mi ih godinama guramo pod tepih i odlažemo za neka druga vremena. Ponašamo se kao ljekar koji zagnojene rane, umjesto da otkrije i očisti, još više skriva i zatvara, da vremenom prerastu u otvorenu ranu na tijelu naše Crkve. Kao da nemamo volje ni snage za pokajanje, za preumljenje, ispravljenje... Naša saopštenja su uglavnom stereotipna, i biva to da nam se ljudi smiju govoreći da treba da prestanemo da lažemo i njih i sebe.
Evo samo nekoliko primjera očigledne nemoći:
- Javni nesrećni skandal sa episkopom vranjskim, kada je sve bilo prepušteno građanskom sudu i sudu javnosti, a mi, Crkva, do dana današnjeg ne učinismo ništa više do pilatovskog pranja ruku, niti smo stali uz njega niti mu sudili, niti ga opravdali, a što je moralo biti po Ustavu i kanonima
- Punih sedamnaest godina episkop Artemije, svjesno ili nesvjesno, naočigled svih gradi građevinu raskolničkog duha. Hrišćani monasi, mirjani, laici, klirici TO VIDE i jasno im je šta se dešava. A nama? I šta činimo?
- Episkop Nikanor banatski pred kamerama izopštava jednog neosporno KANONSKOG arhijereja Crkve, uz to jednog od najuglednijih, kako u našoj, tako i u svim pomjesnim crkvama, što i preosvećeni Nikanor zasigurno zna. Opet ćutimo!
- Mnogoučeni episkop Filaret na sablazan svih, nejevanđeljski i nehrišćanski štrajkuje glađu, i na tom mjestu posjećuju ga arhijereji, i na tom mjestu podiže se hram, crkva sablaznica, šta li? I sve to biva iskorišćeno u dnevno-političke svrhe
- Punih sedamnaest godina Pavlovom rukom i djelom zacijeljeni raskol u Americi ne zacjeljuje. Kao da se raskolnicima daje vremena da se uspostave
- Vjeronauka u Beogradu je pred fijaskom. A hram Svetog Save gradimo kao da je Skadar na Bojani
- Nije li čudno, na primjer, i to što je sa toliko gnjeva primljena predstavka episkopa Gerasima i Fotija o lustraciji?
Kad se podsjetim svih naših služenja nacijama, ideologijama i ljudima, skrivanja iza ideje srpstva, svetosavlja, nacionalne crkve, "čuvarke narodnog bića" itd. kojim izrazima se branimo od navodnih "nesvetosavskih" i kojekakvih drugih uticaja, a u stvari u licima episkopa projavljujemo nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena u kome nas je Bog postavio za pastire slovesnoga stada. Projavljujemo vidljivu nesposobnost da budemo Crkva. Jasno postaje, imajući naprijed rečeno u vidu, zašto je episkop Ignjatije braničevski za neke "jeretik" i "izdajnik vjere pradedovske" - upravo zato što on stalno insistira na tome da budemo Crkva. Postaje jasno i to zašto već skoro polovinu arhijereja toliko klevetaju i ogovaraju raskolnički sajtovi, nazivajući ih "izdajicama", "vatikanskim slugama" ili "slugama CIA". Zato što hoćemo da služimo našoj crkvi i nismo pod kontrolom UDBE ili BIA.
Jasno je i zbog čega sada od nas brane patrijarha Pavla, bolesnog i nemoćnog, onog kojeg su otvoreno i javno mrzili i oni koji ga sada spasavaju od dušmana, oni koji su ga htjeli živog zakopati. Zar je za nas vlast isto što i život? Mitropolit Amfilohije je i ovog puta pravio kompromis, koji je katkad dobar i koristan. Ono što je sad, nakon Sabora, jasno jeste to da pomirljivi ton visokopreosvećenog mitropolita nije bio kompromisan, vjerujem više nesvjesno nego svjesno, već potpuno i jasno opredjeljen za "status kvo", za besporedak i nastavak postojećeg neporecivog haosa. "
Зар Православнима треба Владика Никанор и његове формације типа "Образа" и осталих фашиста? Зар треба у цркви да се стидимо када се помене Владика Пахомије током Богослужења? Требамо ли ми верници да се стидимо грађевинских и "патриотских" подухвата владике Артемија?
Знам да ће ме сада напасти неки мени драги људи са блога. Можда да пре тога прочитају проповед Руског Патријарха Кирила, прочитану верницима прве недеље Васкршњег поста ове године. Издвојио сам део, али мислим да вреди прочитати и цео текст:
"«Ako se sretnemo sa čovekom, koji tvrdi da se bori za čistotu Pravoslavlja, ali je u njegovim očima opasni oganj gneva, njemu se čude jeretici, on je spreman da ide u boj i za podelu Crkve, spreman je da pokoleba osnove crkvene zajednice, tobože stiteći Pravoslavlje; kada u čoveku ...ne nalazimo ljubav, već samo gnev, - to je prvi znak jeretika, «vuka u ovčijoj koži», sličnog Ariju, Nestoriju i mnogim drugima, koji su plameno propovedali nemajući ljubavi u srcu i koji su bili spremni da radi dokazivanja svoje ispravnosti idu na podelu crkvenog života», - rekao je dalje Predstavnik Ruske Pravoslavne Crkve.
«Ako od takvog čoveka čujemo mnogo toga prljavog, što se obrušava na Crkvu i njene služitelje, ukoliko čujemo plamene pozive na borbu, podelu i spasavanje Pravoslavlja čak do smrti, kada čujemo slogan: «Pravoslavlje ili smrt!», - «treba da se pazimo sličnih propovednika», - uveren je Svjatijejši Vladika.
«Nikada Gospod nije govorio: «Moje učenje ili smrt!». Nijedan apostol nije uzvikivao: «Pravoslavlje ili smrt!» jer je Pravoslavlje - život večni, radost u Svetom Duhu, lepota života. Smrt je - trulež, posledica grehovnog pada i djavolskog delovanja», - podvukao je Predstavnik Ruske Crkve i dodao da se u naše dane s vremena na vreme pojavljuju lažni učitelji, koji sablažnjavaju narod pozivima da se spasava Pravoslavlje i njegova čistota i ponavljaju tu opasnu, lažnu i unutrašnje protivurečnu lozinku: «Pravoslavlje ili smrt!».
«U očima tih ljudi nećete naći ljubav, tamo gori djavolski oganj gordosti, težnje ka crkvenoj vlasti, rušenju crkvenog jedinstva, iako spolja sve može da se odene u dobre odežde, blagočestivu spoljašnost», -