ispričaću vam priču o Marientalu.
Mariental (Marienthal) je selo u Austriji, dvadesetak kilometara udaljeno od Beča. Poznato je postalo po studiji: Die Arbeitslosen von Marienthal - Nezaposleni iz Marientala - objavljenoj 1933. i prevedenoj na 18 jezika.
Mariental, zahvaljujući toj studiji, postaje simbol kreširanja njujorške berze 1929. i može se smatrati i opomenom na posledice dugotrajne masovne nezaposlenosti koja je plodno tle za one koji vrebaju priliku da svet uvuku u "ponavljanje istorije" - stim što lično smatram da su greške te koje se ponavljaju jer se iz njih nisu izvukle pouke, il‘ su "greške" ustvari interesi, nekih tamo samoodabranih, koji su umislili da su bogom dani da upravljaju svetom onako kako misle da je iz njihove finansijske perspektive pravilno.
U Marintalu je sve počelo bajkovito. Otvorena je tekstilna fabrika, potrebni su bili radnici, dolazilo se iz svih mogućih krajeva Austrije - čitave porodice su se tu nastanile. Nicale su radničke kolonije, društveni život je postao kvalitetan jer su se organizovale utakmice, predstave.
Preko noći 80% meštana ostaje bez posla i u selo dolazi tim sociologa i psihologa kako bi radili na studiji posledica dugotrajne nezaposlenosti. Istraživanje je utemeljeno kao Action research. Marie Jahoda (socijalni psiholog) i njene kolege su živeli u selu i beležili život nezaposlenih i promene u ponašanju i ophodjenju svih koji su bili pogodjeni (3/4 meštana) naglim gubljenjem radnog mesta.
Malo opširniju metodološku (ako ste zainteresovani) analizu možete pročitati ovde, a ja bih da se vratim na naslov, to jest, poentu ove moje priče.
Sredinom tridesetih kukasti krst postaje svakodnevnica Marientala. Što i ne iznenadjuje, jer je prethodio period gde su meštani gladovali - dešavalo se da su se u očaju jeli i kućni ljubimci, dok se vremenom nisu organizovali u baštovane i uzgajivače zečeva.
Paralela koju povlačim je vezana za okolnosti u kojima se svet trenutno nalazi i postojeća opasnost masovnih otkaza koji su verovatniji nego što smo u stanju da naslutimo.
Neonacisti u Nemačkoj marširaju svake godine. Demokratija im dozvoljava najavljene demonstracije - ne uvek, ali povremeno se izbore za to pravo. Sećam se jednog susreta sa Sieg heil ekipom, i osećanja totalne paralisanosti jer neposredno pored mene prolaze parole neprijatnih sadržaja. Kako li je se tek osećao neko kome se iz aviona vidi da je stranac?
Činjenica je i da netrpeljivost prema strancima beleži porast. Rrezultati studije o spremnosti mladih na nasilje - inače je nalog za istu izdala nemačka vlada - su poražavajući. Dobra vest je da su klinci manje spremni na nasilje nego u ranijim ispitivanjima, ali je zato svaki treći petnaestogodišnjak (od 45 hiljada ispitanih u dobi izmedju 14 i 16 godina) izjavio da smatra da u Nemačkoj ima previše stranaca. Svaki sedmi je šta više izrazio i netrpeljivost prema strancima, ili se izjasnio kao simpatizer, ili , pripadnik neke desničarske organizacije. Većinom su to izjave mladih koji nemaju dodira sa strancima, jer su iz krajeva u kojima stranaca gotovo i nema - istočna Nemačka. Nazovimo to onda predrasudama, ali ono što se pitam je: Kako li tek misle druge generacije ili roditelji tih mladih?
I šta ako Opel ne uspeju da isčupaju iz zamršenog General Motors "organizma" ... i ne samo Opel - Porsche, BMW traže pomoć od države, to jest, da poreski platiša namiri finansijski fijasko u koji su nas upravo ti pohlepni uvalili - mnogo rupa koje treba zapušiti, a dugovi stoje na 1,5 biliona evra!?
Krajem dvadesetih prošloga veka je kreširala berza, par godina kasnije se pojavio Hitler ... potom znamo šta se dogodilo.
Uči li se iz grešaka ili se greške zaboravljaju kada egzistencijalni strahovi blokiraju zdrav razum ... ili, da pojednostavim: želudac vs mozak?