Znate onaj stari vic:
Udje čovek u pekaru i počne da naručuje:
Pola kile bureka sa mesom i...
Pola kile bureka sa sirom i...
Pola kile praznog i...
Tri djevreka, kuvana i...
Dva jogurta od pola litre i...
Tri buhtle i...
Pola kile bureka sa višnjama i...
... (stoji, lomi se, koleba se)
I još dve pogačice sa čvarcima.
Pekarka zapakova i naplati. Kupac uze kesetinu, izvadi one dve pogačice i poče da ih gura sebi u oči:
Jedine, gladne...
Ima jela koja volim, ima nešto manje onih koja ne volim, ali ima ih nekoliko kod kojih jednostavno ne mogu da se kontrolišem. Evo, završih ručak posle sat vremena borbe sa samim sobom, i shvatih da moram da vam se izjadam, da vam kažem da ima nekih koja su jednostavno jača od svake moje volje.
Nekako se desilo da su sva ova neodoljiva jela upravo specijalitet moje staramajke Radmile. No, da se pohvalim, današnja musaka bila je umetnička kreacija gospodjeMi teta Ljilje.
Ćufte u sosu
Neodoljivi recept moje Radmile. A, što je najzanimljivije, krajnje jednostavan i čak po nekima odstupa od potrebne rutine. Naime, moja majka je oduvek u ćufte stavljala hleb, onaj od juče, koji nekako mora da se utroši. Danas je pojava hleba u mlevenom mesu nepoznanica za domaćice i profesionalce - uglavnom ga menja soja koja ne može nikada da da onaj pravi šmek. Pa kad se u smesu doda jaje i sitno naseckani beli luk - eto proizvoda koji je nemerljiv po ukusu. Toliko sam oduvek voleo ćufte da sam kad god sam bio u blizini krao živo meso dok ih je majka pekla. Otuda danas gdegodima naručujem tartar biftek.A sos - pa to je posebna majstorija. Umesto današnjih paradajzpirea i slučnih majstorija iz kesice, Radmila je znala da najbolji umak na svetu pravi od onog flaširanog, pravog, neplastičnog paradajza. Jooooj, pa kilo hleba sam imao običaj da pojedem samo umačući.
Musaka
Pobili bi se mnogi narodi, na čelu sa Grcima, da dokažu da je musaka njihovo nacionalno jelo. Možda i jeste, ali ona prava, najbolja, musaka sa krompirima, može da bude nacionalno jelo samo severnoameričkih Indijanaca ili Šumadije.
Musaka se u Centralnoj Srbiji pravi od krompira. Tačka. Ima, doduše, sjajnih domaćica koje je prave i od zelja, kao Cicketova majka, ili od tikvica ili plavog patlidžana kao što to rade moja tašta pa onda i gospođaMi, ali to je trenutak nadahnuća. Musaka od krompira je u našoj kući bila jednom nedeljno carica trpeze. Ti slojevi zlatnožutih režnjeva krompira razdvojeni ukusnom smesom mlevenog mesa, luka i začina, preliveni umućenim jajima i isečeni u kocke, jednostavno ne dozvoljavaju da se stane sve dok ne počnem da brekćem kao parnjača. Evo, i danas se zaustavih kod poslednje kocke, samo da ne šlogiram ženu kad se probudi i vidi etničko čišćenje tepsije.
Klot pasulj
Petak je u (srpskom) pravoslavnom svetu dan posta. I sreda kod mnogih, ali petak ima svoju rutinu u većini Srpskih domaćinstava - tog dana kuva se čorbasti pasulj bez mesa: klot pasulj. Nema, NEMA, lepšeg jela na svetu. Ič. Mogu svi svetski kuvari da se takmiče godinama ali kada moja Radmila uveče potopi pasulj da omekša, pa ustane dok je još jePtina struja i nastavi veliki lonac koji se onda krčka celo pre podne najedinici, da bi na kraju pažljivo izvadila luk i ostalo povrće da brat i ja ne bi sa gnušanjem odgurnuli tanjir (jadna žena, toliko smo je mučili) i dodala zapršku pripremljenu na ulju, mogu svi da se presele u podrum.
Girice
U Šumadiji se riba jede samo o posnim slavama. Onda je to šaran, papreno skup tih dana ali šta se tu može, naručen ili nabavljen tamo negde gde se obično ne ide, paniran u smeši jaja i projinog brašna i složen u ogromne šerpenje. Ne znam nikako i nikada mi neće biti jasno od kud moja majka sprema girice. Ali, nekako se desilo da je to probala i od onda nas vrlo često iznenadjuje.
Radmila girice peče u tiganju! Još jedno iznenadjenje, priznaćete, i to onako na gomilu, u vrelom ulju sve dok tačno ne pocrne, da su hrskave i sveže a još ne kremirane. Joj, Bože mili, pa kad to počne da se kruni i topi u ustima i zaliva crnim, kiselkasto-oporim vinom (oni koji samo popovi koriste za saRane i daće), tri tiganja duboka bi mogao da smažem!
Šam od jagoda
Od kolača, uvek smo imali samo griz i sutlijaš. Šta ćeš više? Ko će jesti slatko posle dobrog jela. Bilo je, obično na slavama, i nekih vanilica, oblandi ili salčića, ali redovnim danima jadna majka nije mogla ni ovako da se izbori sa nas trojicom, a kamo li još i kolače da nam pravi.
Nešto što je sjajna zamena uvek je bilo voće. Obično, rendane jabuke posute šećerom. Pa kad se pojede ceo tanjir i posrče onaj soft koji je ostao i poliće šećer sa strana tanjira...Izuzetak je bilo prolećno vreme, evo baš maj. Opet ne znam odakle, ali Radmila je znala neki recepis da jagode pomeša za jajima i neznamčimeveć i napravi neodoljiv šam. Razlivala ga je u duboke šolje, pa smo mi onda pažljivo najpre skidali pufnastu penu sa vrha da bi onda uživali u hladnoj tečnoj smeši jagodaste boje.
Eh, evo i danas mi ide voda na usta kada se setim ovih đakonija. Žene, bez vas i vašeg umeća ovaj svet bi bio prazan!