RETORIČKE SMICALICE



SLUŠAJTE PAŽLJIVIJE



Čitaocima želim da skrenem pažnju na nešto što oni, u prosjeku, površno ili nedovoljno znaju. Naime, ljudi uopšte, a političari posebno, kad nešto ne mogu dokazati činjenicama (argumentima), pribjegavaju drugim, veoma bogatim kvaziretoričkim tehnikama. Koriste tzv. logičke smicalice koje, iako lažne, uglavnom zvuče vjerodostojno. U izbornoj kampanji takvih smisalica je mnogo, javljaju se svakodnevno, i zato, da bi bolje razumjeli ono što političari žele (i ne žele da nam kažu) navodim samo one najčešće logičke podvale koje su se javljale minulih godina u predizbornim kampanjama, a nisu bile rijetke ni u svakodnevnim političkim raspravama ili sukobima većih dimenzija.



Qui nimium probat, nihil probat

Ovo je tehnika kada vješt političar dokazuje nešto što je opšte, da bi dokazao posebno (ili obrnuto).

Tako, kod nas, dešava se da neko dokazuje da je za reforme time što glasa za zakon ili uredbu koja mu odgovatra, ili, glasajući za određeni akt (zakon, uredbu) dokazuje da je za promjene. Ovo je tehnika kojom se obilno koriste demagaozi i lažni patrioti. Oni po nekoj staroj navici uvijek dokazuju previše ili premalo (njihovi iskazi redovno su u raznim, najčešće pomiješanim brzinama).

Pošto je opšte teze, u načelu, teže dokazati, njihovo dokazivanje kreće se u domenima empirije, statistike, ali i niza društvenih nauka. Kako je to pregolem posao za javne radnike, oni se odlučuju da se koriste ovim trikom, jer, u načelu, i kad ih neko demaskira, on uvijek na isti način u beskraj mogu da se brane...

Zaključak je jasan - ko pretjeruje u dokazivanju, niti ima namjeru niti dokazuje bilo šta (Qui nimium probat, nihil probat).



Sličnu situaciju imamo kad su u pitanju moralni likovi pojedinaca kojim se barata na javnoj sceni. Nekome, na primjer, dokažemo da je nestručan, nekompetentan, ali druga strana, ignorišući taj dokaz, govori da je ista osoba na samom vrhu naše moralne vertikale. Ovdje se ne dokazuje ni previše ni premalo, dokazuje se nešto što je sasvim drugačije (zato se ova tehnika zove prelaz u drugi rod), dokazuje se nešto što je suprotno ili nije tema debate (slušalac tako dobija utisak da se učesnici u debati ne slušaju, i da u stvari i ne razgovaraju...)



Argumentum ad hominem

Ovom tehnikom služe se vatreni polemičari, naravno u situacijama kad ih protivnik sasvim razoruža. Dakle, kad ne možeš pobiti tuđu tvrdnju, ti ponizi, uvrijedi, odnosno diskredituj onog ko tu tvrdnju izgovara. Dakle, argument se ne usmjerava na suprotnu tvrdnju, nego na osobu, na čovjeka s kojim se polemiše.

Ova tehnika dominira u našoj javnoj praksi i oko nje davno smo postigli konsenzus, prihvatamo je u raznim prilikama (karakteristično za grupe koje su prošle ili su još uvijek u fazi kolektivizacije bilo koje vrste, uračunavajući i onu nacionalnu, ideološku itd).

Znači, u takvoj praksi, ako ti neko kaže istinu koja ti ne odgovara i koju ne možeš pobiti, ti se prisjeti da je on pijanac, homoseksualac, kriminalac, dogmat, inovjernik itd, i onda će opet sve biti u redu....



Ova smicalica, zavisno od kulturnog nivoa rasprave često varira. Iako se kod nas javlja u najoštrijim varijantama, ponekad, pogotovo u naučnoj eliti, katkad i u mećukonfesionalnom dijalogu, javlja se blaža varijanta kada se onaj koji je dokazao svoje gledište činjenicama ne napada nego mu se dokazuje da je njegova percepcija ograničena ili defektna zbog njegove političke opredjeljenosti, zbog njegovih ideoloških preferencija, zbog njegove nacionalne pripadnosti itd.



Argumentum ad populum

U ovom slučaju, govornik se koristi amorfnom jezičkom formom koja je, takođe, česta na našoj političkoj sceni. Govornik koji se ne služi argumentima na važnim mjestima služi se opštepoznatim frazama da bi izbjegao dokazivanje.

Demagog svoje tvrdnje ne dokazuje, on dokaze podrazumijeva (poznata je istina, ovo ne treba dokazivati, i ptice na grani znaju). I ova logička smicalica, čiji je cilj da se izbjegne rasprava i bilo kakvo dokazivanje, čak i da se onemoguće bočna pitanja, česta je u populističkom žargonu, pa se tako i zove (argumentum ad populum - argument za narod).

Inače, valja napomenuti, kada se neko narodu obraća na ovaj način, redovno služi se još jednim sredstvom, a to je patetičan i uzvišen ton (kako bi se skrenula pažnja sa činjenice da se govornik koristi jednom jezičkom formom, dakle praznom porukom ili neadekvatnim saopštenjem kako bi dokazao nešto što je stvarno, materijalno itd.).



Argumentum ad misericordiam

U ovom slučaju ide se na emocije, manipuliše se milosrđem. Neko je napravio prekršaj ili delikt, neko se ogriješio o društveno normu, ali to treba da mu bude oprošteno zato što pripada, na primjer socijalno ugroženoj kategoriji. Služeći se ovim argumentom, prividno, proširuju se prava za kategorije koje su na bilo koji način ugrožene. To proširenje ima, kako vidite, i svoj demagaoški rječnik... (U razvijenijim zemljama fraze ovog tipa ponekad imaju veću i ubjeđivačku snagu. Nedavno, u jednom dubljem, a neki kažu i politički opasnijem smislu, u Holandiji je jedan visoki sveštenik problem elaborirao na ovaj način - ko je gladan ima pravo na krađu?!).



Argumentum ad verecundiam

U ovom slučaju zloupotrebljavaju se autoriteti. Dakle, kad se nešto ne može dokazati, dežurni demagozi počinju da citiraju one kojim se niko ne može usprotiviti, pogotovo ne na otvorenoj sceni opterećenoj kolektivizmom.

Dakle, nešto je argument ili dokaz samo po sebi, odnosno zahvaljujući činjenici da je to nešto potvrdio onaj čije ideje nisu opovrgnute, niti se dovode u sumnju.

Kod nas, ova logička igra često ima i svoja (ne)logična proširenja do kojih dolazi kad npr. stručnjak iz jednog domena bude iskorišten da bi se dokazalo nešto u sasvim drugom domenu. Takve nekompetentnosti kod nas je mnogo (političar sudi o istoriji, istoričar o književnosti itd.) Ova pojava je posebno raširena jer i dalje imamo puno ljudi koji ne rade u svojoj struci i oni uvijek imaju potrebu da nekako namire manjak kompetencija.



Argumentum ad ignorantiam

U ovom slučaju u pitanju je neznanje, praćeno ohološću. Često smo u prilici da neznalice, pogotovo u javnom dijalogu, tvrde da je nešto nemoguće samo zato što rješenje nije u njihovom intelektualnom domenu. Katkad, čuje se da je nemoguće doći do kompromisa jer su stavovi potpuno zaoštreni. Oni koji ovaj argument objašnjavaju jednostavnije i univerzalnije navode slijedeći primjer - kada neko tvrdi da je neka bolest neizlječiva samim tim što za nju još nije pronađen lijek, on se koristi pomenutom logičkom podvalom (argumentum ad ignorantiam - argument neznanja.



Argumentum ad baculum

Kod nas takođe česta pojava. Kad nešto ne možete da dokažete, onda zaprijetite silom. To doduše ne radimo samo mi danas, to su radili i stari Latini nekad (ad baculum - argument batine).



Non sequitur

U ovom slučaju prividno sve je u redu. Dokazi su stameni, uvjerljivi, ali, ipak, izmeću takvih dokaza i zaključka ima jedan vakuum. Naime, takvim dokazima, ako se ozbiljno razmotre, ne dokazuje se ono što se nudi kao konzekvenca. Kod nas se i ovaj kvazi-argument koristi kada se iz nekog, najčešće privremenog ili prostorno ograničenog problema, izvlače svevremeni i prostorno uopšteni zaključci (non seljuitur - ne slijedi).

Dalje, u ovoj zoni su logičke podvale kada se nečija izjava izvlči iz konteksta, čime se njeno značenje sužava ili upotpunosti mijenja.



Accent

Ovaj logički manevar dragocjen je polemičarima koji u svoje tekstove ili iskaze unose dvosmislene namjere. Recimo, kad neko kaže: "Ne smijemo blatiti svoj narod", to može da znači ono što je u iskazu bukvalno i rečeno, ali može da se shvati i ovako - ne smijemo blatiti svoj narod, ali smijemo sve druge...



Argumentum ad antiquitatem

Dobro je sve što je staro, sve što su radili naši stari (pleti kotac ko i otac). Suprotno od ovog lažnog argumenta stoji Argumentum ad novitatem - (Mi sad stojimo pred novim izazovima, moramo prihvatiti nove ideje itd. dakle prividno je dobro sve što je novo).



Argumentum ad crumenam

Bogatstvo kao argument sam po sebi (Da demokratija ne donosi prosperitet, Amerika ne bi bila najbogatija zemlja na planeti). Suprotan logički trik zove se argumentum ad lazarum i bio je čest u Jugoslaviji za vrijeme komunizma kada su favorizovani siromašni, potlačeni itd... (neko ko je bio siromašan, automatski je percipiran kao pošten itd.)



Dalje, postoji i kvaziargumentacija utemeljena na beskrajnom ponavljanju nekog lažnog argumenta (Argumentum ad nauseam), a takođe, veoma često, zasnovanost ili istinitost neke tvrdnje dokazuje se činjenicom da mnogo ljudi u nju vjeruje (Argumentum ad numerum)... Dalje, česte su i tzv. logičke bifurkacije (dokazivanje da u nekom konfliktu i sl. postoje samo dvije mogućnosti).



Mnogi koriste i tzv. kompleksno pitanje (compled ljuestion) na koje je nemoguće odgovoriti ("Jesi li se skinuo sa heroina?", "Znaš li koliko si glup?"

Kod nas čest je i pseudologička generalizacija (npr. kada se karakteristikama jedne osobe karakteriše cijela grupa), a u našoj javnosti ne izbjegava se ni tzv. error fundamentalis (npr. kada se u raspravama o nacionalnim pitanjima polazi od uvjerenja da je jedan narod kreativniji, moralniji, produktivniji... od drugog)



Tzv. petitio principii (anticipiranje principa), nastaje kada tezu dokazujemo nekom drugom, tobož već dokazanom tezom (Naša stranka uvijek je bila za demokratiju, u značenju da ne postoji nikakva mogućnost da se ta stranka služi nedemokratskim sredstvima), a logička smicalica Idem per idem javlja se kada se nešto dokazuje istim argeumentima ali drugim riječima (isto se dokazuje istim).

Circulus in demonstrando nastaje kada se neko javno poziva na nekog (Ja sam uvijek služio interesima svog naroda, ako ne vjerujete pitajte one brojne izbjeglice koje sam udomio u posljednjih desetak godina.), a lažnim argumentom cum hoc ergo propter hoc povezuju se dva istovremena događaja (Proizvodnja raste otakako smo uveli nove zakone...)

T. MILIĆ


--------------------------------------------------------------------------------

Post hoc ergo propter hoc

Logička podvala kojom se sugeriše da je nešto uzrok nekog događaja, samo zato što se dogodilo ranije...

"SSSR se raspao nakon uvođenja ateizma kao temelja državne ideologije." (Dakle, ateizam je opasan po opstanak države.)



Dicto simpliciter

Metoda kojom se opšte pravilo prenosi na posebni slučaj.

"Gornjaci u Hercegovini vole da se hvale i junače..."



Ignoratio elenchi/mutatio elenchi

Pogreške irelevantnosti može biti svjesna i nevjesna (ignoratio elenchi - nepoznavanje pobijanja, mutatio elenchi - promjena pobijanja).

(Primjer - Oni su okupatori, mi smo vodili pravedan rat. Da nije tako, ne bi nas narod tako dugo birao.)