Imam neodoljivu zelju da podelim sa blogerima sledece tri pesme mog omiljenog hungarian-singing benda.
Zasto?
Ne znam tacno da vam kazem.
Prvo, nadam se da ima vas koji volite indi-pop. I ako vas ima, onda kapiram da ce te se obradovati da cujete nesto novo, drugacije. (blesavo je za nesto sto je iz Madjarske reci britt-pop jel?)
Drugo, pre neki dan, sedeo sam u svojoj omiljenoj kafani, sa drugarima i pokusavali smo da se zabavimo dosecajuci se po 5 poznatih Rumuna, Slovaka, Madjara i tako dalje ...
Nismo nesto
"Mirjana Karanovic, prvakinja Jugoslovenskog Dramskog Pozorista, jedna od nasih najvecih glumica, dobitnica znacajnih domacih i medjunarodnih priznanja za svoj izuzetan doprinos pozoristu
"….jer je Anuška već kupila suncokretovo ulje, i ne samo da ga je kupila nego ga je i prolila……" (Bulgakov, Majstor i Margarita)
Po čitavom Vestminsteru niču beli kavezi, kopaju ulice i zamenjuju prastare olovne vodovodne cevi. Kažu da je zbog toga naša vrlo ukusna gradska česmovača u stvari otrovna.
Elem, ovo silno raskopavanje je navodno nateralo miševe i pacove da se razmile po kućama, jer, tvrde dalje, u Londonu nikada nisi na više od šest stopa daleko od miša ili pacova. Stvarno su diskretni, ako je tako.
Kao da je bilo nekad..., ili: da li je pobedila narodna muzika[1]
U filmu Geto – tajni život grada, autora Ivana Markova (produkcija B92) glavni junak-narator Goran Čavajda – Čavke kroz ličnu, emotivnu istoriju, govori o istoriji najodvratnijih godina između 1991 i 1995.godine:
Čavke je roker. O sebi govori kao o pripadniku jedne izgubljenje i potrošene generacije. Ima trideset i tri godine i oseća se prestar da nešto novo započne a premlad da se pomiri sa onim što se dešava. Luta gradom (Beogradom), u koji je pre nekoliko godina beskrajno verovao, posećuje mesta gde se još uvek svira prava muzika, lamentira nad potrošenom energijom i vremenom... Glasno se pita kako je moguće da pobede oni koji nisu bili ni pametniji, ni lepši, ni talentovaniji, pa čak (u početku) ni brojniji.
Pri kraju filma Čavke odlazi na jedan koncert tzv, narodne muzike. U sportskoj hali, na čuvenom “Poselu ”, okupilo se desetak hiljada ljudi. Bez mimike, bez ikakvog gesta, Čavke stoji okružen čudnom mešavinom veoma mladih i sredovečnih ljudi, dok najstrašnija muzika pokreće tela lica i gomile. Dok nije došao među njih Čavke nije bio svestan brojnosti i energije ovog paralelnog sveta. Osećao je kako se grad u koji je verovao topi i nestaje...[2]
Pre par meseci je na blogu objavljena priča-apel (Cole: Život je negde drugde) o Andreji, iz Kragujevca, kome je potrebna transplantacija jetre.
Andreja je operisan početkom leta i u utorak su se vratili iz Italije. Na pitanje: „Kako je Andreja?", Dragana mi je samo rekla: „Videćeš, nećeš ga prepoznati."
Život ipak nije negde drugde, već je ovde i sada... šta da vam kažem, osim - hvala što ste podržali ovo.
Iako su me razni ljudi iz mog najbližeg okruženja savetovali da se ne uključujem u
Sluzbeni glasnik Plemena, a.k.a. beogradsko izdanje "Oslobodjenja", poentira, briljira i pre svega oplemenjuje, one way or another, iz broja u broj.
Poradujem mu se najvise cetvrtkom, because every thursday is yay-Antonic-day. Ali, kako cemo videti docnije, every Thursday is another funny man`s-day.
Ovaj nezavisni analticar ... pauza za da svi pomremo od smeha... nakon cega nastavljamo progam...je sve zanimljiviji i zanimljiviji od kako se razinhibirao i shvatio da je i plemenskom fasizmu potreban glasnogovornik, pa makar se tako pogodilo da to bude bas on.
U
U romskom naselju ispod beogradskog mosta Gazela u kome nema struje, vode, ni kanalizacije, ali ima siromaštva i tuge i đubreta, na jednom zidiću piše: Delfina ovde živi.
Sasvim slučajno, videla sam večeras na TV kratku reportažu o ovoj devojčici iz slama, kako ju je posetio ministar prosvete Zoran Lončar i poklonio kesu s knjigama, s željom da i dalje lepo uči i napreduje. Ministar je još rekao i da će se potruditi da ova devojćica dobije stipendiju od 3.000 dinara. TV ekipa je listala debelu svesku, ispisanu rukom devojčice Delfine.
Devojčica Delfina Ferizović
Piše: Boban Stojanović
Ma, ko još može da u Srbiji govori o moralu!?
Neki će svoju političku moć potvrditi pljuvanjem po pederima, drugi će ćutati o mržnji prema Ciganima.
Neki će ići u crkvu svakom prigodnom zgodom da bi se pokazali bogougodni, drugi idu na sve utakmice kako bi pokazali da zaista vole sve što je srpsko.
Među to sve srpsko, posebno spadaju SRPSKA DECA, i to ne sva, nego srpska.
Hijerarhija po pitanju dece je nevidljiva, o njoj se ne govori i ona predstavlja tabu.
Ali....možda je temu potrebno otvoriti.
Recimo, činjenicom da u našoj voljenoj zemlji žive srpska i ostala deca....
Priča o deci je priča u kojoj nema nevinih!
Састав на тему . . . осетљиву Прокатедрала Св.Јована у Валети, то репрезентативно здање, сведок векова , свакодневно под своје сводове намами на стотине знатижељника намерених да се у тишини богомоље диве једном од најлепших мозаик подова у свету , тјст надгробним плочама заслужних, своду црквеном који је непосредно пред смрт
NJUJORK, 20. septembra (Tanjug) - Pre 25 godina, razmišljajući o mogućnostima za humor preko komjutera, Amerikanac Skot Folman, profesor informatike na univerzitetu Karnegi Melon u Picburgu, došao je na ideju da iskoristi tri znaka interpunkcije - dve tačke, srednju crtu i zatvorenu zagradu, :-).
"Predlažem da svaku šalu koju napišemo, ispratimo znakom :-) pročitanu bočno", napisao je Falman u poruci 19. septembra 1982. godine.
Tako je nastao "Smajli", podstakavši novi način izražavanja koji danas koriste svi oni koji šalju elektronsku poštu, bilo putem imejla ili SMS.
"In the future everyone will be world-famous for 15 minutes."
Andy Warhol
"Die Zukunft ist da"
VW Advertising Team
"Hello, the living room of renowned theatrical director Roger De Bris' elegant Upper East Side townhouse on a sunny Tuesday afternoon in June. Whom may I say is calling?
Carmen Ghia, The Producers
First things first! Dakle, najpre da skocim. Hop ce mi vec doci samo od sebe.
Odakle sad ja ovde?
Moje veselo pisanije gradjaninu-ministru, tj. Ministru Jeremicu, bilo je dovoljno zanimljivo da ponuka nekolike ljude da mi
Prebacujem programe večeras i nešto mislim – nije Grand parada toliko loša. Nemojte odmah da me napadate molim vas. Prvo prebacite na Dugu. Ako ne možete da prebacite evo prepričaću vam – uglavnom puštaju muziku, u levom gornjem ćošku znak Duge, u desnom donjem fotografija nekog čike, još ispod neki logo, u dnu sms poruke, nasred ekrana podaci o tarotologu, whatever, i u pozadini bend, e ne mogu da se setim kako se zove bend, ali pevaju četiri naočita momka od jedno sedamdesetak godinica, pesma se zove Frižider, brdsko planinski stil, a reči su: Neću hladne vode iz frižidera, hoću one s Plitvičkih jezera. Pa momci, je l ta pesma nije mogla nekako drugačije da se zove? Recimo Plitvička jezera? Ili hladna voda? Kao da nema drugih reči u pesmi osim reči frižider. I brate mili idi pa se napi vode sa Plitvičkih jezera, ko ti brani.
Utihnula malo graja oko onog ugroženog v.d.-a u PKS-u i njegovih kredita i stambene liste, pa onda bez mnogo komentara prođe izbor novog šefa u PKS-u, a ima već i podosta od one priče kako PKS gradi novo zdanje i bavi se biznisom izdavanja nekretnina, pa pomislih, možda je dobro vreme da građanstvo sumira utiske o ovoj kritično-važnoj privrednoj instituciji od koje zavisi ... da ne nabrajam sad, ali zavisi mnogo toga strašno važnog.
- Jes vidla? Prodaše Kosovo.
- Joj, Ružo, man me, šta si navrla sa tom politikom, ređaj ta jaja na kutiju, viš da ne vredi, da se ja nerviram...Ej, a di nam je ova od preko sa čarapama iz Rumunije?
- Prodaše, prodaše, banditi, približava se užurbano deda sa mesnim prerađevinama iz Mađarske, koji od dolaska sa Kosova tako izdržava porodicu. Utorkom ide u Segedin i onda ceo komšiluk može da kupi sir «Medve», nešto slično «Zdenki», kulen, sušene