I dok je tako jednoga dana ležao u svojoj malenoj rupi i plakao nad svojom sudbinom, niotkuda se pojavila Dobra vila.
- Ne plači maleni Miško, - reče Dobra vila. Stigla sam tačno na vreme da ti pomognem. Stvoriću ti lepu haljinu i još lepše staklene cipelice i divnu kočiju od bundeve. Ići ćeš na bal i plesati sa zgodnim princem.
- Kakav bal? O čemu vi pričate?
- Ups, oprosti. Pogrešna bajka. A koji je tvoj problem? Zašto plačeš?
- Siromašan sam, jadan i bedan. Creva mi krče od gladi. Ne znam šta da radim!
- Prekini da cmizdriš u ovoj rupi, već kreni u svet da zaradiš za život. Svet je put mogućnosti da se obogatiš preko noći i postaneš najbogatiji Miško. Važno je samo da zaradiš prvi milion, posle sve ide glatko – reče Dobra vila i nestade.
»Veštice su ti skroz druga stvar«, odsečno će Baka Vedervaks.
»To je magija od zemlje, ne od neba i muškarci je nikada ne bi savladali.«
(Terry Pratchett)
Drage moje, ovo je za sve vas, koje ste ičemu vešte, nazvane – vešticama.
Meni su prvo govorili da sam baksuz. Zato što sam gledala nakrivljene glave i malo pritvorenih očiju. I nisam se pustila namamiti ili prevariti šakom bombona.
Onda sam napredovala.
Danas se u zapadnom svetu slavi Noc veshtica ili Halloween. Svi su vec ukrasili svoje kuce pauchinom, skeletima, veshticama, slepim mishevima i bundevama i chekaju da padne noc, kada ce malishani u kostimima zakucati na vrata, trazeci slatkishe. Iako u zastarshujucem scenariju, svi su razdragani i mali skakutavi stvorovi obucheni u kosture, duhove, betmene, Hari Potere, vile i veshtice u gupicama se migolje kroz guzvu na ulicama i preskakujuci stepenike hrle do svakog ulaza na kojme je postavljen znak u obliku jack-o'-lanterne, ochekujuci domacine , koji ce ih pochastiti. Oni malo stariji,
"…nek nas sjete ove slike, na tu djecu i te đake, što su mali, mali za vojnike, a veliki za junake…"
- dio pjesme iz filma o Bošku Buhi, dječaku heroju. Stih ide na kraju filma, posle trenutka kada Boško pada na ledinu pokošen metcima unutrašnjeg neprijatelja
Istraživanja kažu da će u Bosni i Hercegovini 2040 godine, ako mladi nastave da odlaze iz zemlje ovim
I dok sam razmišljao čime započeti svoj BLOGOglagoljivi cyber-život, primetio sam da je upravo ovde nedavno reaktuelizovana tema turbo-folka, lošeg ukusa, (ne)kulture i ostalih "demona" devedesetih godina prošlog veka. Setio sam se, takođe, jednog starog teksta koji sam napisao (zajedno sa prijateljem koji je želeo da ostane anoniman), a koji je bavi kritikom kritike -- ili pre "kritike" -- turbo-folka. Budući da je ostao prilično neprimećen,
Nisam pisao neko vreme jer sam se ponovo selio. Ovo je priča o tome.
Sve počinje od mape. Odnosno, neke apstraktne forme krenu da se naziru po predznanju, jer retko se desi da o nekom relativno poznatom mestu ne znamo baš ništa. To predznanje je obično šturo, daje nekakve obrise, senke ideja. Ako bismo pustili mašti potpuno na volju, počeli bismo izmišljati grad koji ne postoji, nikada nije postojao, niti će postojati, osim u toj istoj mašti. Pošto je, međutim, preseljenje konkretna stvar, nameštaj, odeća, knjige, šerpe u kutijama umotane u papir, sa puno lepljive trake, mašta takođe traži lepljivu traku na koju će nalepiti bilo koju informaciju do koje može da dođe, i tako otvoriti prostor za nekakvu, makar i sasvim pogrešnu, konkretizaciju maglovitih predideja. Dakle, sledeći, i prvi pravi korak, jeste mapa.
Nedavno sam u romanu “Pad” Albera Kamija pročitao rečenicu: “Stil, kao puplin, isuviše često sakriva ekcem.“
Ova opaska se možda može odnositi na jedno visoko civilizovano društvo, sklono dekadenciji, kakvo je francusko ali uopšte nije primenljiva na naše prilike. Ovde, naime, skoro da niko nema stila. Ili, što je još gore, stil je u ovim krajevima «firmiran» ili je, pak, zamenjen «brendom». O onome što se podrazumeva pod ličnim stilom ne može biti govora. To se kod nas ne ceni i ljudi koji liče samo na sebe smatraju se, ako ne budalama, ono bar čudacima.
Covekova sposobnost da govori se redovno navodi kao ona kljucna osobina koja nas najdramaticnije razlikuje od drugih zivotinja u prirodi. Jer govor nije samo taj impresivni vokalni repertoar koji imamo, vec i sposobnost da verbalnu informaciju proseciramo u svesti, i obradimo je u kontekstu u kome nam je namenjena. Govor je sposobnost da svoja unutrasnja mentalna i emotivna stanja prenesemo drugima, da ih sa drugima delimo do odredjene granice.
U Smederevu se ovih dana odrzava ni manje, ni vise nego - Sajam poezije! Svaka cast, poezije nikad dosta...
Medjutim, nagrada, da ne kazem grand prix, na Sajmu zove se ravno "Zmaj Ognjeni Vuk".
Izvinite, ali meni ovo zvuci kao ime trofeja u bacanju topuzine, nasecanju turskijeh glava, nabadanju na kolac, takmicenje u palacinkama - na sve izuzev na ime knjizevne nagrade i to jos za poeziju!!!
Vuk Grgurevic, u narodu i turskim organima gonjena poznat i kao Zmaj Ognjeni Vuk, borio se u drugoj polovini XV veka protiv Turaka, razgonio ih na buljuke i sve
Moj prvi post ovde trebalo je da ima daleko vedriju temu. Trebalo je da bude i pažljivije uređen.
Ali – ne da mi se … - žurba…?
Ako je trač – jeziv je ( koliko je verovatan…)
A, ako je istina……
Evo priče - čuo sam je sinoć iz relativno pouzdanog izvora, i sve detalje koje znam prenosim ne upuštajući se u procenu istinitosti
….dakle, devojka, II - III razred srednje škole nestala je pre nekoliko dana u Beogradu vraćajući se iz škole.
Nekoliko dana niko nije mogao da je nađe, nije bilo ni poruka eventualnih
Opet ja o "trgovini ljudima". Red je da se oglasim na ovu temu, upravo se završava mesec borbe protiv trgovine ljudima, a mi smo završili sve pripreme za projekat "Moderno ropstvo" koji će, verujem, promeniti svest mnogih ljudi kada je reč o ovom obliku organizovanog kriminala.
Čak je seriju spomenula i Condoleezza Rice u svom izveštaju :) u kojem svakako
Massey Hall pre nekog vremena, prelepa u visinu podignuta sala, sa spratovima balkona, odlichne akustike, dupke puna skockanog sveta koji u lakom zamoru cheka. I konachno, odlichan okestar pochinje da przi, tri pantere za pratecim mikrofonima da se mumlajuci ljuljaju u ritmu i pracen reflektorskim svetlom na kraju, na scenu stupa malo povijeni, procelavi chichica u savrshenom odelu, koga niko u prvom momentu ne prepoznaje. A onda se prolomio taj glas zbog koga su svi i doshli i rasparao ceo prostor, koji je nastavio tako otvoren da odzvanja do kraja koncerta.
Redjali su se hitovi, bronzirane
Imam još koji dan pre nego krenem da radim duplo radno vreme, pa ko velim da podelim sa Vama lično priznanje i iskustvo. Drugi ljudi misle da nisam lenja i da ne odustajem lako. Istini za volju, ja sam jedna razmažena i osrednje lenja osoba koju su roditelji mnogo voleli i sve dozvoljavali. Kad mi se ne svidja u školi mama pise opravdanje, kad me muči šefica na poslu ja već mislim o drugoj firmi. Malo trpim ali baš malo, tek toliko da mi ne bude žao ali, velikih žrtava, nemam. Danas, vidim da me ta osobina koči u teranju stvari do kraja. Onda, istina je da znam da čovek nepretano teži lenjosti a stvari haosu i da je dobro stati tome na put. Ne služe li tome institucije društva, prisila, umetnost ili već koje instiitucije - labavije i jače.
Ove teme me interesuju od kada sam i sama postala roditelj i to gde su granice, šta da dozvolim a šta ne i koliko je dobro terati do kraja, ali me najviše zaokuplja koliko trpeti i šta. Medjutim ovaj blog uopšte nije o vaspitanju dece - ovaj blog je o vaspitanju i disciplinovanju samog sebe, tačnije mene i onih koji bi to da preispitaju kod sebe.
Često imamo goste, navikli smo se na njih kao na komšije u Beogradu. Razni ljudi pa i priče i iskustva drugačije. Mnoge sam i upoznala tako što su preko prijatelja pitali da budu kod nas neki dan. Ovog leta u posetu nam je došao interesantan čovek.