Vučić: Moj brat držao ličnu kartu
Beograd -- Premijer Srbije Aleksandar Vučić rekao je da su pripadnici Žandarmerije počeli da tuku njegovog brata dok je držao ličnu kartu u ruci."
...
"Nisam ovlašćen da dajem bilo kakve izjave na ovu temu, to može samo Biro. Mogu samo da kažem da radimo na utvrđivanju činjenica u vezi sa ovim slučajem", rekao je za "Danas" i komandant niškog odreda Žandarmerije Senad Koštić.
On nije želeo da odgovori na pitanja da li su pripadnici Žandarmerije koji su učestvovali u intervenciji suspendovani do okončanja istrage, kao ni da li je tačno da je Žandarmeriji oduzet snimak početka intervencije, na kojoj je snimljen i povod za nju.
Podsetimo, tvrdilo se da je Žandarmerija imala disk na kojem je snimljeno ponašanje premijerovog brata i reakcija njenih pripadnika na samom početku intervencije."
Jelda da je čudo taj Prajd?
Hoćemo li saznati da je čovek uredno hranio golubove po Kališu, pecao, okopavao bašticu, bio poznati travar i pisao na Blogu b92, pitajući se "Kada će konačno biti uhapšen najtraženiji begunac"?
Na istom ovom mestu bili smo s jeseni 2000. godine. Sa debelim razlogom. Zbog pokradeinh izbora. Zbog uništenih života. Zbog budućnosti.
I ove besprizorne siledžije su tu sa nekim razlogom. Ne znam koji je to razlog, ali sam siguran da nije onaj koji deklarišu. I da ih treba ukloniti, pod hitno i bez pardona.
Reč-dve o vrednostima Slobodnog sveta, preneto sa vesti b 92 a mislim da zavređuje malo pažnje i malo promišljanja o tome da li smo umesto berlinskog dobili novi zid, samo nevidljiv a neuporedivo veći i neuporedivo tvrđi.
A Edvard Snouden sam odgovara na neka od pitanja postavljenih na prethodnom blogu.
I ja mu verujem.
Moskva -- Edvard Snouden se danas sastao sa predstavnicima organizacija za zaštitu ljudskih prava na moskovskom aerodromu, a Vikiliks je objavio šta je tada rekao.
Prenosimo u celini Snoudenovu izjavu, koja je danas objavljena na sajtu Vikiliks:
Šesnaest godina. Prošlo je šesnaest godina.
A sve je počelo tako naivno.
Uzmem jedno popodne godišnjeg odmora, prošle sedmice. Spakujemo (ako se pakovanje sebe u kupaćice i dva peškira u platnenu torbu tako može nazvati) se gospodža i ja i odjezdimo put gradskog bazena.
Ajmo sad fastforward
Uđemookupamoselegnemoponovoseokupamoiponovolegnemonapeškireonamičupkakosu...
Tišina.
Kao vrljav i lenj konzument medijskih sadržaja te shodno tome (pre)često trupkajući dobrano pozadi za zbivanjima, o velikoj čaršijskoj fertutmi koju je detonacijom u „Vremenu“ izazvao Muharem Bazdulj saznao sam čitajući reakciju Biljane Srbljanović. Koju je na Tviteru linkovala Vesna Pešić. A u kojoj je reakciji Srbljanovićka – po odsustvu žara i sadržajonom siromaštvu sudeći - po zadatku otaljala odgovor na pismo, i to i Ivančiću i Bazdulju. Onda i Ćirjakovićeve stavove u „Politici“ o polemici koja se zapodela. Onda sam natrapao na Bazduljev odgovor Ivančiću, pa onda na Ivančićevu odbranu idola od pobesnelog jeretika i reakciju na Bazduljevu tešku diverziju od koje je sve krenulo: dakle tekst u „Vremenu“ br. 1244 od šestog novembra leta gospodnjeg 2014.
„Hronika najavljene praznine“, tako ga je autor naslovio.
I nisam zažalio. Čitajući paškvile Srbljanovićke i Ivančića dalo bi se zaključiti da oni brane a Bazdulj napada pokojnog Srđu Popovića. Čitajući izvorni tekst, kao što to po pravilu biva, nepristrasni čitalac uvideće da Bazdulj o Popoviću piše usput i više ga braneći nego kritikujući.
No tema i meta ovog teksta zaista su, u stvari, Popovićevi siročići, siročići i uveoci. Kolokvijalno zvani Drugosrbijancima.
Otud vrisak i fras, do nas je nama.
Granjavljenje proleća, zelenilo i behar. Mlaki beton, tabla i obruč.
Poslednji jesenji basket završen je kako je jedino i mogao biti, dvocifrenom razlikom. Za alfa majstora i pater familijasa. Oca i domačina.
U međuvremenu su se sa mungosom-lemurom izdešavale neke čudne stvari.
Govori kao da ima hroničnu upalu grla, gornja mu je usna nagaravljena. Poslednje najke, kupljene pre dve nedelje su 43.
Što znači da ću već sledeće moći povremeno da maznem i prošetam kao glavni baja, ako me ne uhvate pri pokušaju.
Ivan Đurić, Milan Panić, Dragoljub Mićunović, Boris Tadić, Boris Tadić, Boris Tadić.
Od devetog marta '91 do danas učestvovao sam na mnogo mitinga. Čini mi se da je onaj predizborni miting za Sašu Jankovića na Trgu Republike možda poslednji u postpetooktobarskoj eri koji je prošao bez nasilja.
Srce, talenat, pamet, znanje, požrtvovanost, hrabrost.
Srbija ipak nije zemlja luzera.
Ovo su prvaci sveta!