Ne, nisam mislila da pišem o istorijskom značaju ovog datuma, ni o emancipaciji žena, ni o smežuranim karanfilima i plastičnom cveću kupljenom na uličnoj tezgi. Htela sam da vam ispričam kako sam se provela na sindikalnoj proslavi Dana žena i to 6. marta. Dobro, malo smo poranile, al' to je samo zato što smo preduzimljive žene i ne čekamo da nam praznici dolaze na noge, nego mi njima idemo u susret.
Dakle, spremim se ja u subotu najbolje što sam mogla, što znači kompletan tretman kod frizera + šminka + nove cipele uparene uz tašnu. Toaleta nenapadna varijanta s naglaskom
Ma sto puta sam se zarekla da ću radije i duplo da platim, nego s ovim mojim rat po kući oko popravki da vodim, al’ namesti se, bre, svaki put u nevreme neki kvar. K’o da gleda kad niko ne radi i šta ću – puštaj muža da pravi lom, a znam da ćemo oči da povadimo i na kraju opet majstora da zovemo.
Jutros curi ispod kade! Kako ne procuri radnim danom, kad prodavnice raznih delova rade, a i majstori jedva čekaju da ih neko na intervenciju pozove, nego u nedelju? Nema druge, mora domaćin malo da izigrava vodoinstalatera, a vidim smrk’o se, k’o da sam
Što ja umem da poverujem u bajku, ko malo dete! Ma i u neke sitnije laži, ali i one baš očigledne.
Imam par baš dobrih prijateljica, od poverenja, i gomilu poznanica s kojima onako, uz kafu, palavordišem. To palavordisanje je ona vrsta razgovora koje treba uzimati sa rezervom, jer više služe da zadive i izazovu zavist, a ako je moguće i nelagodu kod nekog od prisutnih. Društvene igre u ženskom kružoku, koje podižu ili spuštaju ugled mnogih koji se po razgovorima povlače kao omiljene teme, a naročito muževe.
Da se razumemo, u muškom društvu ne
- Alo, Selice.
- Da?
- Ovde B.
- Koji B?
- Tvoj B. Zaboravila si me?
- B! Kakvi zaboravila, nego ti se glas nekako promenio! Gde si, čoveče?
- U Požarevcu.
- Šta radiš tamo, pobogu? Ajde dolazi smesta kod mene.
- U vojsci sam, ne mogu sad da ti dođem.
- U vojsci? Ej, prekidaj vezu, nazvaću ja tebe.
- Ma jok, bre, samo pričaj. Kako si ti, kako ti je tamo? Mi vam se letos nadali, al’ ne dođoste.
- Dobro smo, neću sad da ti pričam ništa, nego traži da te puste
Boža je bio težak čovek u svakom pogledu. Krupan, širokih ramena i još širih bokova, kratkog vrata na kojem je ukočeno, malo unazad zabačeno stajala četvrsta glava i jakih šaka kojima je lupao po stolu kad ga ponese diskusija, izazivao je neprijatnost kod većine kolega. Posebno kod koleginica i posebno kad bi nešto žučno objašnjavao, jer mu je glas postajao prodoran i sasvim nalik urliku ranjene zveri od koje se treba što pre skloniti. Ooooo, daleko od toga da je Boža ikad nekog fizički napao, čak se zgražavao nad svakim oblikom nasilja, ali taj glas... Prosto je izazivao
Bože, što ne podnosim kad me neko bezobrazlukom, pretnjama i bezočnošču izbaci iz takta, pa kad shvati šta je uradio, krene sa onom šupljom pričom o neprepoznatim dobrim namerama. Ne podnosim jer mi je diskutabilno dal je stvarno shvatio ili se zabrinuo zbog besa koji je izazvao, ali je nesumnjivo da me smatra glupom i to mi jasno stavlja do znanja rečenicom - nisi ti to razumela.
Hoću da se nadovežem na ovu uzbunu koju je u svakom normalnom stanovniku ovih prostora izazvalo saznanje da je jedan siledžija (zašto mu tepamo silovatelj?), nakon odslužene kazne, pravo iz
E breeee, tol'ke godine proživeh misleći da kad nešto kažem, to uradim dovoljno jasno, nedvosmisleno i bez zadnjih (često ni prednjih) namera. Neke rečenice toliko često izgovaram, da me niko više i ne čuje. Ali mi pamte facu, posebno u nekim prilikama, pa mi se dešava da kako zinem, čujem odgovor: „Znam, sad ćeš da kažeš...“
Znaš ti..., da ne budem prosta! Slušaj me, možda ćeš i razumeti nešto!
Pričamo, bre, pričamo svi u glas, a uopšte se ne sporazumevamo. Dajemo neke izjave, misleći pri tom na nešto sasvim drugo, pa tu stvarno
Probudila se u 9, taman kad je počela sednica Nastavničkog veća. Mrzim trenutak saznanja da se „još samo 5 minuta“ pretvorilo u čitav sat i unezvereno jurcanje po kući, jutarnju toaletu svedenu na pranje zuba i umivanje, grč u stomaku... Tražim telefon da javim... Šta? Da ću zakasniti? Ma, daaaaaaj, već sam zakasnila, a kakva je razlika između 10 minuta i pola sata? Nikakva, ionako ću morati da se pravdam, pa mogu bar kafu da popijem natenane.
Ma ne kasnim ja stalno, omakne mi se tako, neki put, kad znam da me čeka smaranje. A jutros me čekala još jedna sednica
Topot konja se približava, juri prema Jeleni, kao da će je pregaziti, glavu joj kopitima samleti, evo ga... zaglušuje je, prelazi u bol, nepodnošljivi bol... Ogluveće od tog topota, od bola što k’o munja seva belinom kroz zatvorene kapke, pa kad dostigne nepodnošljivu jasnoću, naglo zgasne povlačeći je u ništavilo. A onda joj se nešto paučinasto razmili nepcem i buja, buja i zgušnjava tkanje, dok se vunenom gukom ne zaglavi u grlu. Par trenutaka, ili par sati, otupelo lebdi u nekoj magli potpuno nesvesna , dok je okrajak nekog sećanja ne vrati u bol.
Magla