Probudila se u 9, taman kad je počela sednica Nastavničkog veća. Mrzim trenutak saznanja da se „još samo 5 minuta“ pretvorilo u čitav sat i unezvereno jurcanje po kući, jutarnju toaletu svedenu na pranje zuba i umivanje, grč u stomaku... Tražim telefon da javim... Šta? Da ću zakasniti? Ma, daaaaaaj, već sam zakasnila, a kakva je razlika između 10 minuta i pola sata? Nikakva, ionako ću morati da se pravdam, pa mogu bar kafu da popijem natenane.
Ma ne kasnim ja stalno, omakne mi se tako, neki put, kad znam da me čeka smaranje. A jutros me čekala još jedna sednica
„ E Obrene, muko moja, što dočekasmo i ja i ti? Da svijet s nama usta ispira. Da nam se smiju i od nas glavu okreću? A sve se protivu nas urotilo, k’o da smo se kamenjem na Boga bacali.
Kad nam se babo vrnu ranjen iz onog rata s Bugarima, mi se u prvi ma’ poradovasmo, samo kad živu glavu izvuče. A njemu rane nikako da zamire, džaba i ljekarije i melemi. Jedno vreme i bože pomozi, bar je porad sebe mogo ispred kuće izić. Pošljen ni to, no ga sve Vinka i ja između sebe izvodile, pa me živi sram iz’ede i sve glavu na drugu stranu okrećem.
E bre, što sam nekad znala lepo da se posvađam, pa mi sve nešto milo kad izbljujem ono što mi je na srcu i drugu stranu dovedem do sloma živaca! Mislim, lepo mi jedno dva-tri sata, ponekad me držalo i ceo dan to slatko pobedničko osećanje, pa ne mogu da zaspim od uzbuđenja. A onda, u gluvo doba kad po stoti put premotam sve što sam rekla i čula od druge strane i taman rešim da se prepustim blaženom snu, krene jedan bezobrazni crv da mi kopa po savesti i zbunjuje me upornim pitanjem: „I šta si time dobila?"
Stvarno šta? Saterala ga u ćošak ironičnim opaskama, udarila
Jelena ućutka molitvu u sebi, da oslušne čuje li se šta pred kućom. Tišina. „Ode li, ne bilo ga. Možda se pred kućom pritajio?“ Ne sme iz onog zaklona da izviri, pa reši da čeka dok se neko od Ljubičine čeljadi ne pojavi i hrabreći se tiho ponavlja: „Naić’ će neko, sigurno će neko doći. Ne more baksuz do vijeka pred kućom oklevati."Ko zna kol'ko je vremena drhtuljila, od straha i hladnoće što joj se kroz kroz mokru odoru uz noge pripila, pa se tiho pridiže i načini par koraka, kad je novi bol presavi. „Rano je, nije još trebalo da počne“.
„Neđe ukraj onog velikog rata mene đavo nanese da otidnem u Sredojevu vodenicu, dolje u rijeku. I prije sam ti ja tamo žito na meljavu vukla, a i nešto sam mislila, kad cijeli rat predurasmo da nam dlaka s glave ne zafali, neću je, valjda, sad za vreću raži izgubiti! Grozdana se oprema da pođe sa mnom, veli: „Sigurnije smo zajedno“, a ja je ustavljam, što da se muči kad nema do tamo ni po’ sata hoda, očas ću da se vrnem. E, grdna majke, da sam znala što me čeka, ne bi ni polazila.
Uprtim ti ja vreću raži, pa okrenem stazicam kroz
Mića i momci sve stvari raspakovali, namestili kako su znali, da može kol'ko tol'ko da se živi, a ja ... Da nije bilo tableta za smirenje, sigurno bih završila u ludnici, a s njima sam ti bila k'o u nekom bunilu. Vučem se k'o prebijena, ne znam zašta sam pošla, ne razumem šta mi govore... Onda se zavučem u neku od onih neokrečenih soba i tako, gledam u zidove i ćutim. Mića psuje, Mirko ga smiruje, Bole hoće da se vrati u varoš, Mirko ga smiruje, ja plačem, Mirko me smiruje... Nikad nam to dete nije bilo tako privrženo, nego tad kad sam ja bila na ivici. Aj, mislim se, bar
Zovu me ovih dana prijatelji, pitaju kako podnosim izolaciju i da li pišem. I poručuju: "Piši, Selice! Piši nešto lepo, nešto bezbrižno i sentimentalno. Piši o starim vremenima, o Mramorku i železnici, piši o ljudima i sokacima. Piši da imamo čime da prekratimo vreme i gde da se sklonimo od ovog ludila."
Bi' ja, pisala bih, i za vas i za sebe, samo mi se negde zaturile lepe slike. Pokrio ih strah od onoga što dolazi i tuga za onim što smo olako pustili da ode, jer se izanđalo i vreme ga pregazilo. Pisala bih o mirisu zemlje u rano proleće i kaćunima najnežnije ljubičaste
Dođem ti ja pre neki dan u školu, kad tamo frka! Vidim okupio se Odbor za proslave u punom sastavu, samo im ja falim da počnemo zasedanje. Ne’š verovati, opet proslavljamo Sv. Savu – školsku slavu!
Da naiđe neko nepozvan na takav jedan organizacioni skup, rekao bi da smo maločas prvi put čuli i za Sv.Savu i za sečenje kolača i za prigodan program tim povodom. A lepo se sećam da smo, kol’ko prošle godine, u istom sastavu zasedali i dogovorili se da je to poslednji put da se sastajemo navrat-nanos po bilo kom osnovu i da je krajnje vreme da se napravi neki plan proslave
Boža je bio težak čovek u svakom pogledu. Krupan, širokih ramena i još širih bokova, kratkog vrata na kojem je ukočeno, malo unazad zabačeno stajala četvrsta glava i jakih šaka kojima je lupao po stolu kad ga ponese diskusija, izazivao je neprijatnost kod većine kolega. Posebno kod koleginica i posebno kad bi nešto žučno objašnjavao, jer mu je glas postajao prodoran i sasvim nalik urliku ranjene zveri od koje se treba što pre skloniti. Ooooo, daleko od toga da je Boža ikad nekog fizički napao, čak se zgražavao nad svakim oblikom nasilja, ali taj glas... Prosto je izazivao
Tamo negde sredinom pedesetih godina prošlog veka, pa skoro do kraja sedamdesetih se mnogo ljubavilo. Posle je došlo zabavljanje, pa ga smenile veze, šeme i ono što klinci danas zovu cimanje. Ako je suditi po nazivima, takav je i sadržaj bliskih muško - ženskih odnosa, a na tome su zasnivane (i još se zasnivaju) i brakovi. Kad malo bolje razmislim - nije ni čudo što su generacije naših roditelja provodile po 40 - 50 godina u braku, jer su se uzimali iz ljubavi i verovali u nju čak i kad je sve govorilo protiv. Posle je došla naša generacija, a mi smo tako voleli zabavljanje,