Uđem juče u prodavnicu, a ono neka čudna tišina, nema čak ni muzike sa razglasa. Inače ljubazna prodavačica mi se jedva obrati plačnim glasom. Pitam je da li je dobro, a ona kaže: "Nisam, upravo javili da nam je poginula koleginica (29 godina). Ostalo malo dete za njom." Neprijatno mi da zapitkujem, a ona nastavlja: "Vraćala se s mužem i detetom s nekog slavlja, muž bio pijan, brzo vozio i eto... Ona poginula, njemu ništa. Dete ostade siroče."
Uh, meni se steglo u grlu, ne znam šta bih joj rekla, kad se ubaci neki glas sa strane: "Pa sama je kriva, nije trebala da seda s
Velizar ćelavi od muke. Od desnog uveta do temena proteže se ogolela koža, a one, tek izbile tanušne vlati nesvesno čupka čim razgovor o Marini sklizne na druge teme. Sluša krajičkom svesti, vrebajući trenutak kad će se ubaciti nekim sitnim sećanjem na nju i niko nema srca da ga prekine dok zagrcnuto priča. Na čas utihne, kao da osluškuje, a pogled mu se izgubi i nervozno čupkanje pojača.
Velizar je Marinu voleo dugo i mnogo i čekao je, kao u priči, da i ona njega zavoli. Predugo je čekao, toliko da su svi digli ruke od njega. Uglavnom se opijao, sedeći negde po strani društva i prostora u kojem je ona dominirala. Marina je bila centar i zamajac kruga u kojem su se, kao u kovitlacu, smenjivali likovi i događaji, u kojem se odvijao čitav varoški život.
Odavno je neko rekao – ako hoćeš da vidiš kakvo je stanje u državi, uđi u neku ustanovu koja se finansira iz budžeta. U školu, recimo srednju, jer ona nije obavezna. Mislim, nije obavezna za sve koji su završili osmoljetku, samo su zaposleni to shvatili kako njima odgovara, pa dolaze na posao kad i kako im se ćefne.
Četrdesetočasovna radna nedelja (što u prosveti znači 20 časova redovne nastave + 1 dopunske + 1 dodatne + 1 slobodnih aktivnosti + priprema + rad u stručnim organima + dežurstvo + koješta da se namiri norma) svodi se na najviše 4 radna dana od po onoliko časova koliko si raspoložen da održiš. Podrazumeva se da radiš po savesti, koju svakako imaš čim ti je poverena časna dužnost da obrazuješ i vaspitavaš budućnost ove zemlje.
Kad dobiše telegram da je Jelena u bolnici, ni trena Aleksa ne sačeka, no osedla konja i kod Obrena se, u Goleša, zaputi. S vrata ga, bez „Pomoz’ Bog“, pitanjem presek’o:
- Kad krećemo?
- Gde?
- Šta gde? U Banat. Znaš li da ti je šćer teško obolela?
Obren taman zaustio da izgovori rečenicu kojom je redovno Grozdi usta zatvarao: „Ja šćer nemam“, pa mu do svesti dopre šta to Aleksa izgovori. Smrko se, a k’o da mu neko ralom preko čela pređe, tol’ko mu se one brazde
Ej, ceo dan sam nešto gnjecava i na ivici suza, a nemam konkretan razlog. Ma šta na ivici?! U neko doba sam izašla iz kancelarije, sela u kola i rasplakala se. A nije mi bilo lakše, samo sam morala da popravljam šminku i pravim se da mi je nešto upalo u oko.
Na povratku s posla opet me uhvatila ta nepodnošljiva tuga. I stanem negde na Banstolu, izađem iz kola i onako, samo sam stajala i gledala nizbrdo. I disala duboko da se smirim.
Došla kući kao da na leđima nosim teret od hiljadu kila. Ma znaš ono kad ti neki grč stisne grlo i nema šanse da progovoriš. Ovi moji znaju
E ljudi moji, što mene hoće te neke sekiracije iznebuha, pa da sam se na siročiće kamenjem bacala, valjda bi me manje mlelo. I taman kad se malo opustim i krenem, kao, da planiram i radujem se novom početku, nešto me zvekne i totalno izbaci iz koloseka. A nešto mislim, ništa se ne dešava bez razloga ili bar kao uvertira u nešto veće, samo ne mogu dovoljno daleko da bacim pogled preko plota. I sve se tešim - ko zna zašto je to dobro, a drala bih se iz glasa od neke muke i nemoći.
Jesam ti rekla da imam stan u Banji K. koji niti uspevam da prodam, niti stanare u njemu
Malo sam se odvikla od pisanja, jer su me neke stvari u realnom životu baš okupirale i toliko mi vremena oduzimaju, da ne stižem da se zamislim. I to je dobro, jer čim počnem da razmišljam, skliznem u preispitivanje, pa u depresiju, pa mi dođe da crknem od muke što sam i nisam ovo i ono. A od toga vajde nema, sem što farmaceutskoj industriji skoči prodaja onih rozikastih pilula, a na blogovima i forumima se poveća broj čitalaca koji se u mojim pričama prepoznaju.
E, od toga mi bude još gore, jer to znači da smo masovno otišli u tri lepe. Hoću da kažem, jedno vreme
Otkad se Jelena razbolela, sav se Milankov život u čekanje pretvorio. Čeka da svane, čeka da mu se smena završi, čeka šinobus da krene u grad, čeka doktora da mu tračak nade u njeno ozdravljenje da, čeka, čeka...
Topot konja se približava, juri prema Jeleni, kao da će je pregaziti, glavu joj kopitima samleti, evo ga... zaglušuje je, prelazi u bol, nepodnošljivi bol... Ogluveće od tog topota, od bola što k’o munja seva belinom kroz zatvorene kapke, pa kad dostigne nepodnošljivu jasnoću, naglo zgasne povlačeći je u ništavilo. A onda joj se nešto paučinasto razmili nepcem i buja, buja i zgušnjava tkanje, dok se vunenom gukom ne zaglavi u grlu. Par trenutaka, ili par sati, otupelo lebdi u nekoj magli potpuno nesvesna , dok je okrajak nekog sećanja ne vrati u bol.
Magla