Znam da je kod vas ćutnja. I poštujem. Ovo je priča o našim predsjedničkim izborima. I mi kandidate za trku imamo.
Nakon mnogo premišljanja Đukanović je poklekao. A samo prije mjesec dana njegov tv poklonik pitao je gradonačelnika Podgorice i jednog od prvaka DPS-a, da li će vođa pokleknuti i prihvatiti nominaciju, što svi mi priželjkujemo!? Naš vođa ne može da poklekne – odgovorio je saborac. Kakav bi zaista to bio vodja kada bi, čak i u našim mislima, mogao pokleknuti. Pod bilo čijim pritiskom. Pa i svoje baze, koja je tražila da se vodja vrati. I
Srednja generacija se sigurno sjeća velikog makedonskog filma Stoleta Popova “Srećna nova 1949”, sjajne umjetničke anticipacije novog totalitarizma i zla koji će prekriti balkanski region samo par godina kasnije. A o tim počecima 90’tih, ovih dana, nakon predsjedničkih izbora u MNE, govori i Mark
Evo i mene na blogu 92-ojke. Negdje u dalekoj Gvatemali, u čarobnoj Antigvi, čija španska arhitektura stotinama godina odolijeva što revolucionarima, što velikim vodjama , što u moderno doba onome što se na ovim prostorima zove građevinska mafija, Veran me lomio da se prihvatim tog odgovornog zadatka. Onda me, po povratku, preuzeo Dejan Restak, a dotukla Vesna Dozet. I tako sam ja, iz lijepe naše, viva vero patrije, došao u vaše dvorište. Kao veliki brat. Imate pravo da me odmah izbacite, a čak i ako me duže zadržite, da ne kažem do kraja (Velikog brata), unaprijed se odričem
Mir Božji Hristos se rodi. (Po)rodiše se i izbori. Hvala Vladi Crne Gore. I za mir, i za Isusa i za izbore. Mir nam je sačuvala kad je bilo najteže, Isusa priznala još onog dana kad je petokraku nazvala crvenom žabom, dok za izbore joj i ne treba mnogo zahvaljivati. Ona ih raspisuje samo kada joj je rezultat unaprijed poznat. Zato Cedem i Cesid ne moraju raditi ispitivanje javnog mnjenja. Naši dobijaju - BEZ DILEME.
Ovo nije fotomontaža, odmah da se zna. Mislim na babu, njen falus i brkove. Sve je u originalu. Mislim na originalni muzejski eksponat koji se zove “Falus starice” i koji krasi stalnu kolekciju Gradskog muzeja Rijeke. Autori ovog monumentalnog spomenika babi su članovi alternativne riječke grupe LET 3. U drugom dijelu teksta pronaći ćete i originalno okruženje “Babinog falusa”
Neću o vama jer ste vi zaista izgubljen slučaj. I Bog je digao ruke od Srbije, zašto bih ja čekao. Podržao sam Tadića u drugom krugu i veselio se kad je pobijedio. Ne zato što je Crnogorac, makar i poreklom, već što je, kako sam i napisao u tekstu podrške, manje zlo. Ili da ne zvuči tako grubo – manja šteta. Da li sam bio u pravu, ne samo ja već stotine hiljada
Nikada neću zaboraviti suze malog Etjena, rođenog prije 6 godina u Londonu. Kingstone hospital, rekao mi je samo par dana ranije kada smo se upoznali. Etjen, od oca Radža i majke Kam. Porijeklom Indus, i na to mi je, prilikom upoznavanja, skrenuo pažnju. Mjesto boravka London, Richmond park. Kasnije ću saznati
Lud je grad taj Berlin. Glavna ulica se zove Unter den linden. Pod lipama. Umjesto Getea ili Direra, Fridriha II ili Bizmarka, umjesto Kanta ili mog favorita Baha, glavna ulica je ponijela ime tamo nekih lipa. Koje i dalje ponosno stoje i mirišu. I cekaju našeg Mugija. Da ih posijece. Kao što je Katalonac, mag operske režije Kaiksto Bieito, isjekao Armidu, poznatu
Čudan naslov za temu intelektualnog angažmana. Preuzeo sam ga od čuvenog Edvarda Saida, Palestinca hrišćanske vjere, predavača sa Kolumbije, koji je u Londonu, u sklopu „Ritovih predavanaja“, 1993., govorio kako su današnjim intelektualcima „izvađeni zubi“ i kako se njihov zadatak sveo na „proizvodnju pristanka“. A intelektualac bi trebao, rekao je tada Said, biti „posebno biće, neko ko govori istinu, hrabar i gnjevan pojedinac, za kojeg nijedna ovosvjetska sila nije previše krupna ili zastrašujuća da je on ne bi podvrgao kritici i nemilosrdno pozivao na odgovornost“.