Drago mi je što mogu da ustupim prostor svojoj gošći Kleinemutter.
Moje dete je dete sa posebnim potrebama ili dete sa invaliditetom 100% ili hendikepirano dete ili kako god već zovu ovakvu decu, ali moje dete je jedno toplo dete, koje se raduje životu, koje uživa u sadržajima u kojem uživaju i druga tipična deca. Moje dete je moja srećica !
Moj Deja je, kako moja mama uporno tvrdi, umeo često da izgovori rečenicu:
- Saća je najgori čovek na svetu.
Nemam razloga da joj ne verujem, jer su u porodici ostale da kruže neke priče da je umeo da bude prilično nestrpljiv i da besno pobaca sav svoj alat kada mu neki posao ne bi polazio za rukom.
- Dečaci ne plaču. - slušala je.
( - Zašto samo dečaci? - pitala se. )
- Jaki ne plaču.
- Sramota je plakati.
- Nije lepo.
- Daj, opet cmizdriš?
Četr'ipe'šes'... Buuum!!!
A obećala sam sebi čvrsto, najčvršće, neopozivo, da ću da ćutim, da neću da lajem, da ću da se klonim nezgodnih tema i sučeljavanja stavova i isterivanja maka na konac i nadgornjavanja i prepucavanja i obrazlaganja i sve te blogoekvilibristike i da ću mirno da sedim u svom ćošetu i da se bavim malim stvarima kojima i treba da se bavi jedna dokona domaćica, sa sve heklanjem i sitnim vezom pride.
Međutim, lepo, ne mogu. Ne da mi đavo mira. Sve hoću... Neću...
Ma, hoću...
Hoću.
Moram!
- Uuuuuh!
- Šta ti je?
- Ma, ništa...
- Kako ništa?
- Lepo.
Pokušava da se seti kada je sve to počelo.
Sakupljanja raznih vrsta nikada joj nisu bila strana. Dovlačila je najkrhkije i najrobusnije školjke sa morskih i rečnih obala, sve verujući da tako može da sačuva pevljiv zvuk vode i sećanje na sasvim određene trenutke blago izvitoperene daljinom i neminovnim protokom vremena. Nije odustajala ni kada bi primetila da, osim tanušnog mirisa soli i algi, malo toga ostaje.
Zadovoljstvo mi je što je Kaolavanda došla u moje blogodvorište da se igra. Pa... prijatno!
I gde baš sad da se zagubi? Stvar je hitna, da hitnija ne može biti, a nje nema ni od korova. Zna da je koliko juče, nedavno, pre nekoliko dana, skoro, nije baš sasvim sigurna kada tačno, bila zadenuta sa ostalim iglama u malo kinesko jastuče od svile sa sićušnim lutkama koje su posedale u krug oko njega u svojim pastelnim odelcima i igraju se duboke meditacije ispod svojih perčina, a sad je nema.
- Crtaš?
- Mhmmm...
- Umeš?
- Mmmm... da.
Pripreme počinju već nekoliko dana ranije neobaveznim raspitivanjem kod slavljenika šta bi mu bilo po volji. U stvari, sve je već poznato - nikako orasi i lešnici, a obavezno što više čokolade... I možda voće. Maline, kao prvi izbor, zatim višnje, jagode i banane, a sasvim eventualno pomorandže, ali to je već nešto na šta slabo računa.