Ekumenizam. Reč koja u našem društvenom kontekstu često poprima negativnu i pežurativnu konotaciju. Jedan od najpoznatijih teologa SPC, Justin Popović ga je kritikujući tendencije određenih ekumenskih krugova ka stvaranju neke varijante novog hrišćanstva svojevremeno okarakterisao kao „svejeres“ – jer ona u sebi obuhvata sve kroz istoriju poznate hrišćanske jeresi[1], koje predstavlja „zajedničko ime za psevdohrišćanstvo i psevdocrkve Zapadne Evrope“[2]. Nazivaju ga još i falsifikatom hrišćanstva.[3] Sa druge strane, težnja za jedinstvom svih hrišćana predstavljala je jedan od osnovnih tema kojim se bavio Drugi Vatikanski Sabor, naglašavajući ga kao težnju koju treba da ima svako ko pripada Rimokatoličkoj crkvi.[4]
Poštovani čitatelji bloga B92
Još prvi put kada sam najavio ovu tribinu obećao sam da ću vas podsediti kada se približi rok njenog održavanja. Stoga, evo malog podsetnika za sve one koji još nisu čuli a možda će biti zainteresovani prisustvuju istoj.
Zadovoljstvo mi je da najavim tribinu koja će se održati u Domu omladine u Beogradu, 3.12.2008. godine sa početkom u 19. časova. Naziv tribine biće "Preduslovi za međucrkveni dijalog" a održaće se u organizaciji Centra za otvoreni dijalog i Instituta za međucrkveni i međureligijski dijalog pri Protestantskom teološkom fakultetu iz Novog Sada.
Tema tribine će biti posvećena afirmaciji međucrkvenog dijaloga, odnosno preduslova koji su potrebni za postizanje i početak ovakvog dijaloga.
Na tribini će gostovati sledeći govornici:
Gotovo svakodnevno možemo biti svedoci raznih društvenih pojava u kojima dolazi do izražaja određena forma ektremnog ispoljavanja i propagiranja vrednosti verske i nacionalne sadržine. Osobe koje na ovakav način ispoljavaju svoja verska opredeljenja neretko su pripadnici raznih ektremnih - ultradesničarskih organizacija koje pod okriljem borbe za očuvanje „tradicionalnih vrednosti" žele da nametnu većini svoja krajnje fundamentalistička -- pogrešna shvatanja
Gost bloga: Biljana Beba Knežević
Godinama pišem i lečim se. Lečim se od tuge, nostalgije, promašaja, depresije i sebe. Pisala sam o mnogo čemu, ali o mom lepom, bačkom gradiću na severu ( ali baš severu Bačke ) nisam. Ne bih vas gnjavila geografskim položajem tog grada, tek da znate da je ravan i da smo Stevan Sremac i ja komšije. Dabome.
Veći deo svog detinjstva i devojaštva ( oh kako to daleko zvuči ) sam provela u kući sa dugačkim hodnikom i stazom od žute cigle. Preko puta kuće, najtiše komšije na svetu. Vikendom su obično pristizale nove, uz dugačke povorke ožalošćenih. Groblje. Dugo se pričalo da su tamo, baš na tom groblju, satanisti ( moćni rejndžeri ) obavljali svoje satanističke obrede. Toliko sam se plašila svega toga da ni u po’ bela dana nisam smela tom stranom ravnice. Ne, išla sam okolo, preko keja, gde god da je destinacija bila.
Gost bloga: Biljana Beba Knežević
Ponekad uspem da suzbijem jesen u sebi. Razmaknem nebo, ono najniže, pa noktima, goloruka kopam do plavetnila. Ponekad uspem i sve te neke novembre da sabijem u jednu malu, malecnu kutijicu koja svira poznatu melodiju tišine kad je otvorim, zato, retko je otvaram.
Uspem, ponekad.
Možda jedna od najupečatljivih scena poznatog bosansko-hercegovačkog filma "Remake", filmskog debija sarajevskog pozorišnog reditelja Dine Mustafića u kojoj jedan od glavnih likova Ahmed Karaga (lik tumači Miralem Zupčević) svome sinu pripoveda kvintesencijalnu mudrost u kojoj se oslikava sva stravična jednostavnost i dubina balkanskog paradoksa: "Što je bilo biće, što se radilo, radiće se..."
Poput filma, Balkan je tužna priča o cikličnoj i istorijskoj povezanosti tragičnih ljudskih sudbina i spirale zločina u kojoj jučerašnje žrtve postaju današnji vinovnici