Objavljeno u dnevnim novinama Borba: 9.06.2009 i 10.06.2009
Gotovo svakodnevno možemo biti svedoci raznih društvenih pojava u kojima dolazi do izražaja određena forma ekstremnog ispoljavanja i propagiranja vrednosti verske i nacionalne sadržine. Osobe koje na ovakav način ispoljavaju svoja verska opredeljenja neretko su pripadnici raznih ekstremnih - ultradesničarskih organizacija koje pod okriljem borbe za očuvanje „tradicionalnih vrednosti" žele da nametnu većini svoja krajnje fundamentalistička - pogrešna shvatanja pojmova kao što su vera, nacija, identitet.
Ovakva vrsta konsekventnog ponašanja paradigmatična je za osobe koje ovakvim pitanjima pristupaju veoma površno, bez dublje religiozne svesti i iskustva i kojima je religiozni identitet neretko nominalnog karaktera. Drugim rečima, osobe koje na ovakav način ispoljavaju svoja verska ubeđenja najčešće su neupućena u osnovne postulate vere koje tako zilotski i ekstremno zagovaraju. Nažalost, posmatrajući društveni kontekst u Srbiji u celini situacija nije ništa bolja. Veliki broj pripadnika srpskog naroda poseduje isključivo nominalni karakter religioznosti, bez dubljeg iskustva i uopšte želje da ovo iskustvo prodube.
Svega dva dana nakon što je Srbijom prošao stravičan snimak iz duhovno - rehabilitacionog centra Crna Reka u kojima se na brutalan i sadistički način kažnjavaju zavisnici, Sveti Arhijerejski Sinod je rezolutno, bez odlaganja odlučio da zatvori ovu pseudorehabilitacionu ustanovu a vinovnike ove zaprepašćujuće priče procesuira shodno crkvenim pravilima i kanonima.
Синод СПЦ је упутио позив епископу Артемију да без одлагања затвори ову установу а да против клирика који су у своме раду користили насилне методе покрене одрговараући црквено - судски поступак.
Овако брза и резолутна одлука Синода, без сумње показује велики ниво одговорности и воље да целокупан инцидент добије свој правни епилог а јавности да јасну поруку да је насиље у било ком облику у потпуности противно вредностима јеванђеља и мисије које оно има.
Integritet, pravda, sabornost, moral, tradicija. Ovo nisu samo puke populističke fraze već reči koje moraju predstavljati budućnost srpskog političkog života i temeljne smernice svakog ko želi biti politički angažovan. Sasvim je jasno da je da je sadašnjom političkom scenom u Srbiji ovladao nemoral, korupcija, vlastiti interesi političkih elita i stranačkih oligarhija koji na plastičan način oslikavaju moralni i duhovni deficit onih koji su na sebe preuzeli odgovornost da upravljaju državom.
Poput neke dobro uigrane farse na našoj političkoj sceni već duže vreme se menjaju uloge i akteri ali scenario i epilog ostaju isti. Publika koja sve to posmatra iz atmosfere uzbuđenja i isčekivanja promena upada u stanje letargije, melanholije, ravnodušnosti, razočarenja i frustracije.
Mit na neki način mistifikuje i transcendira indentitet naroda produbljujući njegovu ontološku dimenziju i doprinosi glorifikaciji i značaju uloge koju on ima unutar društveno - istorijskog konteksta u odnosu na druge narode i kulture. U odnosu na to, posebno je zanimljivo osvrnuti se na značaj i ulogu koju mit ima u našoj kulturi i percepciji naše društvene stvarnosti i stvaranju slike nacionalnog i duhovnog elitizma.
Uoči šestogodišnjice smrti pokojnog premijera dr. Zorana Đinđića, odlučio sam da postavim jedan moj stariji tekst u nešto izmenjenom obliku.
Približavajući se šestoj godišnjici od njegove smrti, stiče se tužan utisak da je naša zemlja prilično udaljena od vizije i puta koju je on imao za nju. Nije to više Srbija reformi, promena, čiji je politički kurs jasno trasiran prema evrointegracijama - „na dobrom putu", već Srbija koja je postala žrtva tromog i rastrzanog političkog organizma sa jedne strane, egocentričnog nacionalnog zanosa i frenetične retorike sa druge, u konstantnom raskoraku između vizije i praktičnih dela.
Iz saoštenja NVO Centar za otvoreni dijalog, Novi Sad
Prethodnih dana mnogo se govorilo o povlačenju antidiksriminacionog zakona iz skupštinske procedure nakon pritiska tradicionalnih crkava i verskih zajednica na čelu sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Bilo je veoma mnogo rasprave u medijima o spornim članovima predloženog zakona, (18 i 21) kao i njihovih eventualnih implikacija kada zakon bude pravosnažan. Međutim, ono o čemu se u medijima nije posvetila dovoljna pažnja jeste jedna druga vrsta diskriminacije koja provejava u ovoj svojevrsnoj apologiji konzervativno-tradicionalnih vrednosti sa jedne strane i liberalnih sa druge.
O čemu se zapravo radi. U zvaničnom saopštenju kojeg su sastavile sve tradicionalne crkve i verske zajednice jedna od primedbi je da nadležni organi prilikom sastavljanja predloga zakona nisu o njemu konsultovali tradicionalne verske zajednice. Ono što izaziva čuđenje jeste činjenica da u celokupnoj javnosti niko nije primetio da je ovde došlo do svojevrsne duple diskriminacije i to tzv. malih verskih zajednica jer je dobro poznato da su u bliskoj prošlosti upravo one neretko bile predmet verskih diskriminacija, diskvalifikacija i etiketiranja.
Poštovani čitatelji bloga B92, prenosim vam moj tekst koji je objavljen u jučerašnjoj "Borbi"
Kuda ideš, Srbijo? Pitanje koje se nameće nakon svakodnevnih vesti, koje nam svedoče o sve većem porastu verbalnog i fizičkog nasilja među mladima u našem društvu.
Pre desetak dana centrom prestonice severne srpske pokrajine, bastiona multietničnosti i multikonfesionalnosti, gromoglasno su odzvanjale šovinističke parole koje su na taj način za kratko vreme centar grada pretvorile u uzavrelo grotlo mržnje i netrpeljivosti.
U svojevrsnoj kakofonoji uvreda, psovki i poziva na linč koji su bili usmereni protiv čelnika gradskih vlasti prednjačili su upravo naši mladi naraštaji, predvođeni vođama otačastvenog pokreta „Obraz". Parole poput: „Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji", „Srbija Srbima, Šiptarima sekira", „Čanak ustaša", „Čanka pod nož", „Pajtiću, ustašo" i slične tome bile su samo neke, izvučene iz obimnog rečnika uvreda kojima se u ovakvim prilikama služe ti mladi „demonstranti".